Dimenzija sa besko
Povod za razgovor sa književnikom i novinarom Jasminom Agićem bila je njegova posljednja zbirka priča “Čudo u ulici Omera Maslića” koja je objavljena 2021. u izdavačkoj kući Buybook
Već dugo pišete. Kakav je evolutivni put Vaše književnosti, prvo što se tiče sadržaja i tema, a zatim i stila i strukture?
- Mislim da sam od samog početka pa do posljednje knjige priča uspio zadržati ravnotežu u pisanju, jer opsesije koje su me proganjale prije petnaest godina još nisu izliječene. Mislim na književne opsesije. Naravno, stilski sam sazrijevao, bar tako osjećam, ali literarni uzori i naum u pisanju ostali su isti. Još uvijek forme kratke priče i pripovijetke smatram kraljevskim oblicima, da parafraziram jednu Jollesovu sintagmu iz teorije književnosti.
Bosna i Jugoslavija
Pisanje kraćih formi omogućilo mi je da zadovoljim svoju radoznalost u književnosti, da pišem o potpuno različitim stvarima, na različit način i sa različitom perspektivom. Razlika koju ja primjećujem jeste da sam danas više fokusiran na Bosnu i Jugoslaviju, ali prvenstveno na Bosnu. Kako starim, ona postaje okvir moje imaginarne egzistencije, što je, u jednu ruku, dobro, a u drugu, možda, i loše.
Zašto loše?
- Možda zato što me to u neku ruku ograničava na jedno duhovno podneblje, a vjerujem da čovjek ne bi trebao da ima ograničenja u književnosti. Da ilustrujem, volio bih napisati roman situiran u Kinu, na prelazu iz 19. u 20. stoljeće, ali mi se čini da bi to bilo shvaćeno pomalo neozbiljno. A slijedeći taj osjećaj, ograničavam se da pišem o stvarima koje bolje komuniciraju sa čitalačkim svijetom u kojem djelujem.
Autor ste pet knjiga umjetničke proze “Gospođica Biljana Tepalj i druge priče”, “Bahka”, “Peto godišnje doba”, “Povučen život” i “Čudo u ulici Omera Maslića”, drame “Terezinski sužanj”, te dvije knjige eseja “Historija odbačenih” i “Književna teorija i praksa interpretacije”. Možete li nam reći kako ste se odlučili obuhvatiti u Vašem stvaralaštvu ovakvu žanrovsku raznolikost?
- Kod mene je to uvijek bio neki prirodni put, ništa nisam sebi nametao, niti sam imao neku prisilu da pišem žanrovski različite tekstove. Kada vidite biografije bilo kojeg pisca koji nastoji stvoriti svoju književnu poetiku, shvatite da su se izražavali u različitim formama i žanrovima. Pisanje o književnosti, dakle esejistika, ili književna kritika, svakako su književnost; to je način da govorite o stvarima koje smatrate umjetnički važnim i relevantnim. Od knjige “Historija odbačenih”, koja je u cijelosti napisana i objavljena kao niz blogova na Al Jazeera Balkans, više sam počeo obraćati pažnju na našu (bosansku i jugoslovensku) književnu tradiciju. Ta mi je knjiga pomogla da otkrijem neke veoma dragocjene stvari u bosanskoj književnoj historiji i da, uz sve postojeće, izdjelujem još jedan pripovjedni glas u sopstvenoj literaturi.
Da li vidite sebe kao posvećenog pisca? Pisca koji ima neku misiju ili odgovornost prema čitateljima i samome sebi?
- Ako je odgovor na Vaše pitanje da od samih početaka svoje književne djelatnosti pokušavam uspostaviti jasno prepoznatljivu poetiku, onda je apsolutno – da. Zapravo, ta poetička prepoznatljivost je nešto do čega izuzetno držim i nastojim pisati isključivo po njenim diktatima. Da imam neku misiju, u nekom društveno mesijanskom značenju, nemam. Stalo mi je mnogo do mišljenja čitalaca, ali ako uvidim da ne razumiju ili ne prihvataju moje poetičke postulate, nisam ni uvrijeđen ni razočaran. Svakome ko je čitao moje knjige, odmah je jasno da ne pišem književnost koja je po ukusu, trendi, ili odgovara nekim očekivanjima našeg društvenog trenutka, kakav god on bio. Ne osporavam vrijednost piscima koji su književnosti pristupili na takav način, to je njihovo pravo, ali mislim da i ja, kao pisac, imam legitimno pravo da teme i prosede biram na način kako ja to želim.
Pisanje kraćih formi omogućilo mi je da zadovoljim svoju radoznalost u književnosti
Kakva je to savremena književnost koja je danas po ukusu većine? Koja su Vaša zapažanja o tome?
- Književnost koja je situirana u pseudo sadašnjost, koja je isključivo okrenuta pripovijedanju u prvom licu, i književnost koja toliko želi da se predstavi kao dokumentaristički istinitom, što je mimetički paradoks. Napisati knjigu o sopstvenom životu može svako, ali to treba da bude posljednja knjiga u spisateljskom opusu, nikako prva ili druga. Jer, kada ispišeš knjigu svog života, a ne znaš pisati ni o čemu drugome, onda si mrtav pisac, simbolički, naravno. Previše je u današnjoj književnosti površnosti i marketinga, često se piše književnost u kojoj se unaprijed razmišlja o mogućoj medijalnoj metar