Načno mogućnosti
mofozi štiva. Danas se pišu romani tako da budu što pogodniji za filmsku ili TV adaptaciju. Za mene je to poraz književnosti.
Možete li čitateljstvu objasniti nastanak, genezu Vaše posljednje zbirke priča “Čudo u ulici Omera Maslića”?
- Knjiga je nastala iz ideje da se progovori o Bosni, ali ne na način kako se to radi danas. Zato sam se poslužio, u najdužoj pripovijesti, formom sage, dakle, pokušao sam kroz priču o deset pokoljenja jedne porodice ispripovijedati historiju Bosne. Jednu, alternativnu, nevidljivu i svakako potpuno izmišljenu historiju. Pored toga, dosta sam nastojao, u drugim pričama zbirke, ugraditi elemenata fantastične književnosti u vlastito pisanje, jer je to nešto što me oduvijek privlačilo i kao čitaoca, a napose kao pisca praktičara. To miješanje svjetova, stvaranje atmosfere u kojoj je logika racionalnog potpuno obezvrijeđena, jeste nešto u čemu uživam. Stoga, knjigu sam ispisivao iz najsebičnijeg motiva, pokušavao sam što više ugoditi sebi.
Zbirka nije samo nostalgičan osvrt na prošlost. Čini se da postoji poriv ne samo da se povrati sjećanje na kolektivnu historiju već i da se čovjek ponovo poveže sa svojom ličnom prošlošću. Kako se ove dvije dimenzije spajaju u Vašem radu?
- Veoma teško, u smislu da je to jedan krajnje bolan proces. Jer, kao pisac, u jednom trenutku, odabrao sam da pišem o prošlosti, o našoj zajedničkoj kolektivnoj prošlosti, koja je burna, tragična i fascinantna. Za mene je ta prošlost bunar priča iz kojega, kako ja to vidim, treba samo da zagrabim i uzmem ono što mi se najviše sviđa. Ali, pisanje o bosanskoj historiji, nažalost, još uvijek je i neka vrsta ličnog političkog legitimiranja. Od čega ne bježim, jer moje bosanstvo je estetska kategorija pa tek onda svaka druga. Mislim da moje lično iskustvo, ono ratno, zatim življenja u tranzicijskoj zemlji i zemlji masovnog iseljavanja, siromaštva i nezaposlenosti svakako oblikuje i moj odnos prema historiji, jer nerijetko se zapitam kako je moguće da se život, uprkos svim povijesnim nedaćama, u ovoj zemlji ipak nekako nastavljao. To je pitanje na koje zaista nemam nikakav odgovor.
Čini se još i da u svojoj zbirci nudite drugačiji pogled na jedan važan period u bosanskoj historiji, pogled koji drugi možda nisu uspjeli da vide.
- Historija treba da bude zabava, treba da bude nešto u čemu će se uživati, jedna lijepa potka za razvijanje imaginacije. Kada se čovjek upusti u maštanje i rekonstruiranje događaja o kojima samo znamo ono što je o njima zapisano, to zna biti veoma inspirativno. Književnost dozvoljava da mijenjate historiju, da je ispremetate, ali, naravno, samo u estetske i poetičke svrhe, nikako sa namjerom da tvrdite kako su vaše izmišljotine nešto što pledira da buda neka vrsta istine. Samo književna istina, ništa drugo. Zato se mnogi historičari bune i ljute kada čitaju moju književnost, iznose primjedbe u kojima ističu kako neke stvari, koje sam opisivao ili predstavljao u pričama, nisu historijski precizne. Pa, u tome i jeste poenta. Ja i ne želim da ih predstavljam historijski precizno, zato ih namjerno izvrćem - to je moja umjetnička poetika.
Ono na šta se zaista fokusirate je da posegnete u dušu jednog naroda i pišete o onim događajima iz njihovog života kojih se povjesničari ne dotiču u historijskim knjigama. Bavite se onim što se može nazvati pogledom iznutra. Kako to objašnjavate?
- Drago mi je da to tako vidite. Dušu naroda, ali bosanskog naroda, sveukupnosti življenja u svim mogućim pojavnim oblicima: muslimanskim, hrišćanskim, kršćanskim, jevrejskim, sekularnim, laičkim, teologijskim, paganskim ponajviše. Ovo ne treba da se shvati kao neka floskula o Bosni kao nekakvom multietničkom prostoru, jer ja ne pišem književnost o etnicitetima, nego književnost koja pokušava nešto reći o duhu podneblja i njegovoj historiji. I upravo na način da se insistira na posebnosti individue koja živi u jednom takvom metežu. Zato su Orlovići zanimljivi čitateljima, jer su drugačiji od onog ustaljenog i očekivanog, oni su istovremeno i herojska i antiherojska strana Bosne. Oni imaju svoju historiju baš kao što bi i svako od nas trebao imati svoju historiju i svoju intimnu stvarnost.
Postoji još jedna interesantna dimenzija. Iako ova zbirka ima veoma čvrstu, gustu istorijsku osnovu, unosite i mnogo fantastičnog, nadrealnog. Čini se da se u isto vrijeme bavite istorijom, ali i načinom na koji ljudi doživljavaju i opisuju svijet koji ih okružuje.
- To je moja trajna opsesija, fantastično u svim literarnim oblicima. Književnost je dimenzija sa beskonačno mogućnosti pa mi je pomalo nejasan stav današnje literarne elite da se opredijelila na pisanje isključivo onoga što sami imenuju, “stvarnosne književnosti”. Ko prati moju literaturu, dobro zna da sam pisao priče situirane u savremenost, priče koje su društveno britkije i oštrije od većine onoga što se danas piše pod atributom “stvarnosne književnosti”. Fantastično nije nikakav bijeg u sfere književno alternativnog, to je jedan legitiman način da se ispripovijeda priča, i to priča koja će po epistemološkim mjerilima biti krajnje subverzivna. Jer, samo fantastično ima moć da u potpunosti razori logiku društvene fenomenologije, nikako književnost koja previše insistira na opisivanju svakodnevnice, makar to opisivanje bilo u suprotnosti sa ideološkom potkom vremena. Fantastično ima veliku moć, to zasigurno, a pored toga, uživam u čitanju i pisanju priča koje se baziraju na nelogičnosti i paradoksu.
Da li se slažete da je jedna od glavnih tema Vaše posljednje zbirke opisati Bosnu u cjelini na modelu jedne porodične loze?
- To je tema najveće pripovijesti u knjizi “Sage o Orlovićima”. U drugim pričama sam nastojao pisati o nečemu drugome. “Legenda o Demilu” govori o Bosni, ali iz jednog drugog ugla i u jednom drugom vremenu. To je priča nastala iz srednjovjekovnih folklornih motiva i meni je možda najdraža u cijeloj knjizi.
Historija treba da bude zabava, treba da bude nešto u čemu će se uživati, jedna lijepa potka za razvijanje imaginacije
Naša publika je navikla da zbirka priča bude dosta uniformna, jer naša književna tradicija pomalo i oskudijeva u tom žanru
Odbačeni čovjek
Ta i priča “Odbačeni čovjek”, koja govori o borcu Armije RBIH koji živi sve zamislive poslijeratne nepravde. Dakle, raspon tema je od srednjovjekovnog folklora do tragedije našeg poslijeratnog života. Bosna i njeni ljudi u tom golemom i nesagledivom protoku vremena, naravno, viđeni iz moje skučene književne perspektive.
U zbirci postoje i one priče koje se mogu činiti kao umetnute u zbirku, narušavajući tako na početku uspostavljeni red i ostavljajući dojam neujednačene umjetničke realizacije. (“Pohvala jednoj ženskoj guzici” ili “Kratka priča o snijegu”)
- Poštujem Vaš stav da se te dvije priče možda i ne uklapaju u ideju knjige. Dobro razumijem o čemu govorite, to zaista ima smisla. Ali, zbirke priča i trebaju, tako barem ja to vidim, da pokažu svu različitost u literarnom pristupu. Da knjiga bude sastavljena od priča različitih po izrazu, formi, temama, motivu, stilu, što onda pokazuje umjetnički raskoš pisanja. Ali, to je tema za jednu drugačiju vrstu rasprave, teorijsku i formalnije prirode. Naša publika je navikla da zbirka priča bude dosta uniformna, jer naša književna tradicija pomalo i oskudijeva u tom žanru. Ipak smo mi kultura poštovalaca romaneskne forme, pa otuda i ubjeđenje da zbirka priča treba uvijek i nužno da ima neku unutarnju povezujuću nit. Što, po mome mišljenju, ne bi trebalo. Ali, kažem, to je tema za drugu vrstu rasprave.
Kako možete objasniti svoju privlačnost prema ovakvim temama i stilu koji podsjeća na stil pripovjedačke Bosne, a koji se danas često smatra nedovoljno zanimljivim za čitatelja koji od priče očekuje drugačiju dinamiku?
- Ova primjedba postavljena u središtu pitanja je tek jedan veliki poligon za otvaranje ozbiljne književno-teorijske rasprave. Meni nema većeg komplimenta od onoga kada me neko definira kao pisca pripovjedačke Bosne. To je velika čast i veliki kompliment. S tim da se ja tim formama i tehnikama koristim na osviješten način, što znači da namjerno koristim nešto što je samo na prvo čitanje tradicionalno. Forme koje koristim i tehnike pisanja koje koristim su veoma moderne, dapače, to je jedna od sloboda postmodernizma koju volim uživati. Najrječitiji dokaz tome je i upotreba fantastičnog, mijenjanje historijskih činjenica, namjerno poklapanje planova govorenja. Što se tiče pripovjedne dinamike, tu se slažem, ona je zaista usporenija, što je zapažanje koje, bez obzira na to u kakav se značenjski kontekst stavilo, smatram pohvalom mojoj književnosti.
I konačno, koji su Vaši planovi za pisanje u bliskoj budućnosti?
- Završavam pisanje romana. To je sve što mogu reći u ovom trenutku. Romana koji će opet govoriti o Bosni, ali savremenoj, ratnoj i poslijeratnoj, roman koji ima mnogo meditativnih dijelova, ako smijem tako da se izrazim.