Stvari pripovijedaju život
SAVREMENA NJEMAČKA KNJIŽEVNOST: Goethe-institut i KUN donose prikaz romana “Avanturističko putovanje kroz moje sobe”, čiji je autor Karl-markus Gauß (Fraktura, 2021, prijevod Milan Soklić)
Putovanja su oduvijek privlačila ljude. Stvarna ili zamišljena, ispričana ili zapisana, daleka i duga ili kratka bila su podjednako zanimljiva i uzbudljiva. Zahvaljujući raznim naučnim otkrićima, način putovanja se kroz stoljeća mijenjao, ali želja za putovanjima i uzbuđenje koje nam ona donose ostajali su uvijek isti jer mnogima “putovati znači živjeti”. Putovanja su neraskidivo povezana sa pripovijedanjem. Prvi evropski“roman”homerova“odiseja” pripovijedadvadesetogodišnjeputovanje,stalnoodgađanipovratakkući.skorosvihelenističkiromaniutemeljenisu na putovanju i međusobnom traženju dvoje zaljubljenih. U rimskim romanima,prijesvegaudjelimanajvažnijihromansijera Apuleja i Petronija Arbitra, nema doduše ljubavi, ali ima mnogo putovanja, kao i u modernim romanima od Cervantesovog “Don Quijotea” do danas. Tako je i u književnostima Bliskog istoka. “1.001 noć”, uzorna pripovjedačka knjiga na koju se pozivaju i ugledajugotovosvipripovjedačizapravojedugoputovanjekrozvrijemeiprostor, a svi izvještaji o učenjima i životima sufija izvještaji su i o putovanjima.
Izvještaj o drugom
Putovanja su uvijek izvještaji o susretima s drugim, jer drugo se može sresti jedino na putu. Književnost uvijek iznova čovjeku otkriva drugoga i u njemu samome, ali nam se i to drugo uistinu objavljuje samo onda kad smo se pokrenuli iz sebe i iz svoga primarnog okruženja. Međutim, pokrenuti se možemo čak i ako ostanemo u svojoj sobi, možemo putovati gledajući filmove i reportaže ili čitajući knjige i na osnovu opisa “samo” zamišljati neke (daleke) zemlje i gradove, drugačije običaje i zanimljive sudbine.
Nekoliko knjiga o neobičnim putovanjima napisao je poznati austrijski pisac, esejist i putnik Karl-markus Gauß, dobitnik ovogodišnje nagrade Lajpciškog sajma za evropsko razumijevanje. Ovoga puta predstavljamo knjigu “Avanturističko putovanje kroz mojesobe”(paulzsolnayverlag,wien, 2019; prijevod Milan Soklić, Fraktura, Zagreb, 2021).
Knjiga, tj. putovanje počinje prolaskom kroz Sigmundova vrata i dolaskom kući jer iza tih vrata, tj. iza tog tunela je kuća sa žutim pročeljem bogato ukrašena štukaturom i ornamentima, sagrađena 1896. godine u koju se, 98 godina nakon toga, uselio autor sa suprugom i dvoje male djece. Njihov stan je na dvije etaže “podsjeća na prevrnut brod, potkrovlje je obloženo drvom i kroz uske, brodskim oknima slične prozore prima tako malo svjetla da se čovjek u njem osjeća kao u utrobi nekelađe”.(...)“jednogpetkapodignuo sam tamo sidro, pomislio na avanture koje me očekuju, i spustio se dolje na gornju palubu.”
Avanture koje su čekale autora bila su velika istraživanja o mnogim stvarima iz svakodnevnice koje su po njegovom mišljenju zasluživale da se predstave čitaocima, prisjećanje na mnogo poznatih i nepoznatih ljudi i sudbina kojima se moglo ući u trag, a trebalo ih je spasiti od zaborava. Istraživanja su ga vodila ne samo u biblioteke i arhive nego i po mnogim evropskim gradovima i selima koja su uglavnom dobro skrivala tragove predmeta i sjećanja iz autorovih soba. Svaki predmet je dobro istražena i odlično napisana priča o nekoj osobi i vremenu s kojim je bilo kako povezan.
Kaorezultatavanturističkogputovanja po sobama svoga dvoetažnog stana i istraživanja predmeta koji se nalaze u tim sobama je knjiga koja čitaoce vodi na ozbiljno putovanje kroz razne gradove i sela, kroz razne epohe i sudbine. Čitajući, susrećemo mnoge druge i mnogo drugoga, putujemo kroz prostor i vrijeme a da se ne maknemo iz svoje sobe. Usput saznajemo mnoštvo zanimljivosti. Priču o historiji autorove porodice - o starim vremenima, članovima familije i poznatim i nepoznatim ljudima “pričaju” nam neke sasvim obične stvari iz stana-broda kao što je to npr. stari nož za otvaranje pisama(kojijeoduvijekukući),nožzahljeb (čija je drvena drška već desetljećima toliko rasklimana da je nož neupotrebljiv), kutijica za duhan (uspomena na dalekog pretka koji je na kocki izgubio kuću i zanatsku radionicu i iz koje, kad se otvori još uvijek struji miris duhana iako već desetljećima u njoj nema ni trunke duhana).
Istraga o nožu
Istraga o nožu za otvaranje pisama donijela je priču o Ludwigu Hatscheku i eternitu. Hatschek je bio jedan od najuspješnijih industrijalaca Dunavske
Monarhije, a eternit je njegov patent, materijal načinjen od vlakana, cementa, vode, celuloze i zraka, pomiješanih u određenom odnosu. Zapravo, cijelodrugopoglavljebavisesudbinom porodice Hatschek i sudbinom izuma. Čitajući o porodičnoj firmi saznajemo začuđujuće stvari o prvom gradu na svijetu podignutom potpuno prema arhitektonskimprincipimafunkcionalizma nazvan “Grad novoga čovjeka”. U tom gradu su se u Prvom svjetskom ratu proizvodili milioni čizama za vojnike habsburške vojske. Eternit je svijet osvajao iz gornjoaustrijskog gradića Vöcklabrucka, a onda se naselio u radnu sobu jednog pisca kao nož za otvaranje pisama i tako ušao u knjigu.
Nakon toga slijede priče o čekanju (“Čekanjejeneprimjetnokretanjesmrti. Uvijek nešto čekamo, podnevni predah,krajtjedna,posjetsvojedjece,promaknuće, godišnji odmor, kraj godišnjegodmora,odlazakumirovinu,ikroz to starimo i umiremo.”); priču o pismima, o dvanaest bijelih servijeta, “već izlizanih u svojoj eleganciji, na kojima je izvezen monogram HK - priču o hotelukojisuautorovidjedibakaosnovali 1900. godine u Meranu, o bakinoj rukom ispisanoj kuharici, šoljama-suvenirima,slikamanazidovima,knjigama, starom koferu u koji su potrpani nedovršeni rukopisi, o čovjeku koji je ispisivao svoje kamenove i onda na samrtnoj postelji poklanjao prijateljima koji su mu došli u posjetu...
Uvijek nas neka potpuno obična stvar i to često neupotrebljiva odvede do važne porodične ili historijske priče. Prestajući biti korisna, ta stvar dobija novu vrijednost i postaje emotivno važna jer je pripadala dragoj, davno umrloj osobi. Ponekad se čak više i ne zna kome je konkretno pripadala, naprosto je dio porodičnog nasljeđa i svjedok je nekog drugog vremena pa nas ona odvede na putovanje i otkrije mnogo nevjerovatnih, tužnih i smiješnihpričaosvemuisvačemu.karl-markus Gauß pokušava spasiti od nestajanja sve predmete i sve gradove i ljude koje je sreo na svome avanturističkom putovanju kroz svoje sobe, jer “nestajanjejestvarkojamefasciniraiprotivkoje
se nastojim boriti svim svojim duhovnim snagama, tako da svuda tragam za ostacima onoga što nestaje, jezika, nacionalnosti, stavova, formi”.
Da ovaj postupak sa običnim predmetima koji pripovijedaju nije ništa novo, podsjeća nas autor u 9. poglavljupričomoxavierudemaistreu(17631852)kojijeprviliterarnoobradio“usko ograničeni prostor svakodnevnoga života kao pozornicu putovanja koja nas vodiudaljine.njegovajeidejaunekom smislu već bila u zraku jer je odmah po objavljivanju njegova sobnog putovanja uslijedio niz knjiga čiji su tvorci na umu imali sličnu zamisao. Pojavila su se “Putovanja pokraj kamina”, u vinski podrum, po spavaćoj sobi ili su poprišta knjiga postajali “Moj pisaći stol”, pa čak i džep nečijih hlača”.
Inače, Xavier de Maistre je napisao nekoliko knjiga o dugim putovanjima po Evropi, ali je postao i ostao slavan po knjižiciodstotinjakstranicakojasebavi istraživanjem sobe koju po kazni zbog dvoboja nije smio napustiti 42 dana. U knjizi opisuje uglavnom jednostavne predmete: krevet, naslonjač, pisaći sto, nekoliko bakroreza i slika na zidovima te više nego skromnu biblioteku. Kad završi sa opisima svih stvari iz sobe ispisuje misli koje ti predmeti u njemu bude,lutanjeidejakojegaodvodeizsobe-zatvora i njihov obavezni povratak u tu sobu. Soba jeste mala, ali njegova fantazija, sjećanja i ideje su cijeli svijet učinile njegovom temom. Govorio je da su mu vlasti zabranom izlaska iz sobe “prepustile cijeli univerzum. Neizmjernostivječnostsuumojojslužbi”.
Zanimljivo je da je 4 godine nakon sobnog putovanja Xaviera de Maistrea u Leipzigu uspješna autorica romana i putopisa Sophie von la Roche objavila tiskanu svesku od 850 strana pod naslovom “Moj pisaći stol”. U današnjoj štampi to bi bilo oko 200 stranica, a uradila je to zato što ju je neki “otmjeni prijatelj”zamoliodamuprikažesvojuradnu sobu. Prije toga objavila je mnogo putopisa po Švicarskoj, Holandiji, Engleskoj i Francuskoj, ali je kao najzanimljiviji važio putopis po vlastitoj “sobici” u kojoj se nalazio pisaći sto, mali prostor koji je imala samo za sebe. Sto četrdesetgodinakasnijevirginiawoolf je u svome slavnom i utjecajnom eseju tvrdila da ženi koja piše trebaju samo dvije stvari: 500 funti godišnje i vlastita soba, mjesto na kojem može raditi bez ometanja, neovisnog duha.
Naravno, nakon ovih priča dolazi i priča o pisaćem stolu Karla-markusa Gaußa – veliki, elegantni sto od masivneorahovine,napravljenizmeđu1870. i 1890. godine. Sto ima mnogo ladica i još više fascikli sa idejama, građom i ispisanim stranicama kao i neke stvari uspomenekojepripovijedajusvojepriče. Model barke priziva u sjećanje jedno književno veče i vrijeme kada su te barke zaista plovile, staklena pepeljara izmuranapripovijedaoujaku“izamerige” koji je prvih godina nakon rata redovnoslaokonzerveiodjećusvojojporodici koja je završila u Austriji, a njegovoj majci je jednom poslao par najmodernijih cipela sa visokom potpeticom. Znalajedatonijebilagreška,ujakhugo jedobroznaokakoseživjelonakonrata i baš zato joj je poslao luksuzne cipele koje će je podsjećati na suvišnu ljepotu i davati snage da izdrži i dočeka vrijeme kada će obuti svoje lijepe cipele.
Za prošlim vremenima
Pišući o pohranjenim uspomenama, izgubljenim svjetovima i umirućim kulturama, Karl-markus Gauß ih spašavaodzaboravajednakokaoione, samonaizglednepotrebnepredmeteiz svoje kuće koji nas odvode na uzbudljiva putovanja i otkrivaju tako mnogo skrivenih priča koje se otkrivaju samo “neumornom,odanom,znatiželjnom, pažljivom kroničaru”, kako članovi žirija Lajpciške nagrade nazivaju Karlamarkusa Gaußa.
Na kraju bi mogli reći da se sve stvari što ih Karl-markus (u sobama svoga stana) dodirne pretvaraju u priče o putovanjima, napisane tako dobro i zanimljivo da čitalac poželi jednom nekad i samposjetitisvatamjestaipotražitisve onoštonamjeautorotkrio.aondaipak
Nekoliko knjiga o neobičnim putovanjima napisao je austrijski pisac, esejist i putnik Karlmarkus Gauß
Književnost uvijek iznova čovjeku otkriva drugoga i u njemu samome
shvati da je mnogo bolje uzeti još neku knjigu ovoga autora i krenuti na još jedno avanturističko putovanje iz svoje sobe, npr. na Sedam putovanja u knjizi“europa–neotkrivenikontinent”iliu Zagreb (“Die Augen von Zagreb”/”oči Zagreba”). Sa ovako dobrim književnim putovanjima možemo povjerovati da “putovati znači živjeti”.
Pričajući nam priče o malim stvarima iz svoga stana, zapravo traga za prošlim vremenom, sudbinama poznatih i nepoznatih ljudi, svijetom koji je nekad postojao, a sad ga možemo naslutiti samo preko zapisanog i preko stvari s kojima uspijevamo razgovarati.
Ljubav prema nekadašnjem svijetu i sposobnost da taj svijet oživi i dozove u ovaj trenutak povezuje ovu Gaußovu knjigu i sa možda najljepšom knjigom njegovog velikog sugrađanina Stefana Zweiga (1881-1942) “Jučerašnji svijet”. Poput Zweigove knjige i Gaußova knjiga “Avanturističko putovanje kroz moje sobe” oživljava ono što je nekad biloneskrivajućiljubavprematomnekadašnjem, ali bez imalo sentimentalnosti, plačljivosti ili prenemaganja. Sudbina onoga što postoji je preseljenje u sjećanje.
Karl-markus Gauß je ovogodišnji dobitnik Nagrade Lajpciškog sajma za evropsko razumijevanje. Nagrada je dodijeljena za knjigu “Die unaufhörliche Wanderung: Reportagen” (“Neprestano pješačenje: Reportaže”), Paul Zsolnay Verlag, Wien, 2020.