Autorski refleks društva
Zagrebdox je u svom 18. izdanju u kinodvorane zagrebačkog Kaptol centra doveo 86 svjetskih i domaćih dokumentaraca
Zagrebdox, Međunarodni festival dokumentarnog filma, od ove godine postaje punoljetan - u svom 18. izdanju, od trećega do desetog travnja, u kinodvorane zagrebačkog Kaptol centra doveo je 86 svjetskih i domaćih dokumentaraca svrstanih u ukupno 11 programa, od toga je u međunarodnoj natjecateljskoj konkurenciji prikazano 20, a u regionalnoj 17 novih filmskih ostvarenja. Laureat u međunarodnoj konkurenciji, dobitnik Velikog pečata je film “Sabaya” (Švedska), redatelj mu je Hogir Hiron, rođen u iračkom Kurdistanu, ujedno ga je i snimio i montirao.
Dirljivo i melankolično
Tako je odlučio međunarodni žiri: Mikhail Gorobchuk, Dalibor Matanić i Katarina Zrinka Matijević, pronalazeći u njemu: “…trilerski napetu dramaturgiju, ludo hrabru kameru, fascinantno mudru montažu i iznimno promišljenu režiju…”, dok nas vodi kroz opasnosti i strahote najopasnijeg kampa na Bliskom istoku, Al-hol, u kojem ISIS drži zarobljene djevojčice, djevojke i žene Jezida, kurdske manjine, kao seksualne robinje, trguje njima, preprodaje i zlostavlja ih godinama. Sabaya u prijevodu upravo to znači - seksualna robinja - a nekolicina hrabrih aktivista Centra za oslobađanje takvih žena riskira vlastite živote kako bi ih oslobodila i izvela iz neljudskih uvjeta u kojima ih u tom kampu, pod prisilom, drže zatočene. Regionalni pak žiri: Edhem Fočo, Olga Lucovnicova i Sari Volanen nagradio je Velikim pečatom film “Dida” (Švicarska, Srbija) autorskog dvojca Nikola Ilić & Corina Schwingruber Ilić, kao “…dirljiv i melankoličan, no istodobno optimističan film o vlastitoj obitelji…”.
Što se sve jednom mladom bračnom paru može dogoditi putujući neprestano na relaciji Luzern, gdje žive i rade, i Beograd, gdje živi njegova obitelj, ali na prvom mjestu Dida, njegova sasvim u svoj svijet pomaknuta majka, uz mnogo humora i neke pritajene nježnosti gledamo kroz svih 87 minuta ove tople filmske storije. Mali pečat, što se dodjeljuje za najbolji film mlade autorice ili autora do 35 godina, mladi žiri: Rok Biček, Damir Markovina i Milan Trenc uručio je Vijetnamki Diem Ha Le za film “Djeca magle” u kojoj pronalazi “…ogoljelu, iskrenu, fantastično prezentiranu priču o borbi obitelji i pojedinca, plemena i države, konzervativne tradicije i osobne slobode…”. Mlada autorica vodi nas u nama egzotične i daleke, sjeverozapadne planinske predjele Vijetnama, koje nastanjuje etnička manjina Hmong, pripadnici tog naroda još prakticiraju “otimanje” mlade, prvi je to korak pred prisilnu udaju, riječ je o još gotovo djevojčicama koje su tek ušle u pubertet - njihova stradanja, patnje i muku, ali i sveobuhvatni, živopisni način života u tim selima, za nas “na kraju svijeta”, Diem Ha Le dočarava izuzetno zanimljivim i raskošnim filmskim slikama.
Nagrada Fipresci priznanje je žirija Međunarodne federacije filmskih kritičara: Perre-simon Gutman, Petra Meterc i Marko Njegić, pripala je filmu “Kao bubreg u loju” (Švicarska, Austrija), autorica je Valerie Blankenbyl, originalni naziv je “The Bubble”, ocijenjen je kao “…istodobno intiman i sociopolitičan, human i humorističan, ozbiljan i ironičan…”, a upoznaje nas sa životom umirovljenika u The Villagers, najvećoj američkoj umirovljeničkoj zajednici i pitanjima koja si pripadnici te grupe ljudi u trećoj dobi svakodnevno postavljaju. Spominjem još samo jednu od desetak nagrada i posebnih priznanja na 18. Zagrebdoxu - riječ je o filmu “Veće od traume” (Hrvatska) autorskog dueta Vedrana Pribačić & Mirta Puhlovski ovjenčanom posebnim priznanjem regionalnog žirija i nagradom publike - prosječna ocjena 4,94 od mogućih pet. Bolna je to i tragična, traumatična priča iz nedaleke prošlosti, vrijeme je Domovinskog rata, protagonistice su žene silovane u tim mračnim vremenima - oporavak tih žena vodio se kroz program psihološke potpore “Ja sam mnogo više od moje traume”. O tom programu Mirta Puhlovski kaže: “Žene uključene u program imale su istu potrebu - ljudima oko sebe nekako opisati što im se događa, kako upoznaju same sebe, kako se prvi put suočavaju s istinom koja ih oslobađa i vraća im davno izgubljenu moć i snagu”. Autorice filma prate taj oporavak, nenametljivo i strpljivo stječu povjerenje tih već gotovo odbačenih žena iz čijih ispovijesti i duboko potisnute boli saznajemo da su, nažalost, sva ta zvjerstva nad njima počinili uglavnom ljudi koje su dobro poznavale, prvi susjedi i komšije.
Osim filmova u natjecateljskoj konkurenciji Zagrebdox, kao i svake godine, upoznaje nas kroz raznovrsne programe: Biografski, Kontroverzni ili Road Dox, Majstori Doxa, Teen Dox, Stanje stvari ili Točka gledišta, sa najnovijim ostvarenjima svjetske filmske dokumentaristike. Naravno, filmski program nije mogao proteći bez dokumentarističkih zapisa o ratu u Ukrajini, no, ne treba zaboraviti, nije riječ o nekom novom ratnom žarištu, rat tamo traje od 2014. godine, Zagrebdox je i ranijih godina svjedočio tom sukobu. Priređena je i autorska večer Katarine Zrinke Matijević, a izuzetno uvaženi gost bio je čuveni filmski redatelj Želimir Žilnik, čiji počeci bavljenja filmom sežu u šezdesete godine prošlog stoljeća. Prikazano je nekoliko njegovih kratkih “gastarbajterskih” dokumentaraca što ih je snimao u Njemačkoj sredinom sedamdesetih godina, kao i film
“ŽŽŽ – Žurnal o Želimiru Žilniku” (Srbija) redatelja Janka Baljka, koji je prikazan i na Sarajevo Film Festivalu prošle godine.
18. Zagrebdox, osim svoje punoljetnosti, obilježio je još jednu vrlo značajnu godišnjicu - četvrt stoljeća od osnivanja i djelovanja FACTUMA, zagrebačke producentske kuće pod čijim je okriljem pokrenut, nastao i rastao sam festival Zagrebdox. Proteklih 25 godina - to su realizirana 84 dokumentarna filma i još šest u nastajanju, to su dva i pol desetljeća te najdinamičnije radionice dokumentarnih filmova ne samo u Hrvatskoj nego i u regiji, geneza FACTUMA filmski je pregled neuralgičnih točaka hrvatskog društva tog perioda i stalnog nastojanja za uspostavom dijaloga i otkrivanja skrivenih istina.
Sudjelovati u životu
Nenad Puhovski, osnivač i ravnatelj FACTUM-A, kao i utemeljitelj i glavni selektor Zagrebdoxa, u jednom razgovoru tokom 18. Zagrebdoxa, reći će i ovo: “Ne možemo ne gledati društvo u kojem živimo - dokumentarizam je autorski, ali ipak refleks tog društva. Naše društvo je
Osim filmova u natjecateljskoj konkurenciji, Zagrebdox upoznaje publiku sa najnovijim ostvarenjima
18. Zagrebdox se posebno otvorio mladima, u kojima Puhovski vidi mogućnost izlaza iz stanja u koje smo zapali
zaista kompleksno i konfliktno, no to samo po sebi ne znači da je ono dobro ili loše, nego znači da je za nas dokumentariste zanimljivo. Mi smo kroz te filmove propitivali niz stvari - ne kažemo da smo uvijek 100 posto bili u pravu, nije dokumentarizam nešto što je u pravu ili u krivu, mi smo jednostavno ljudi koji smo znatiželjni i koji želimo ostvariti svoje pravo da sudjelujemo u životu tog društva. To vam je kao u vojsci: vi kada razgovarate sa generalom, to je čovjek najčešće relativno obrazovan i čak simpatičan. Međutim, kad razgovarate s vodnikom, onda imate pred sobom čovjeka koji viče na vas. Tako da u strukturi društva uvijek netko uzima sebi određen postotak vaše slobode - naš posao je da pomičemo tu granicu, da otvaramo mogućnost dijaloga i da maknemo koliko god je to moguće vodnika iz dijaloga. Da se otvorimo prema ljudima sa kojim se može razgovarati bez obzira na pozicije, ideologije i stavove - ali da otvorimo mjesto razgovora”.
Netom završeni 18. Zagrebdox stoga se, u jednom dijelu, posebno otvorio mladima, u kojima Puhovski vidi mogućnost izlaza iz stanja u koje smo zapali - jer, kako sam kaže, “…jedino što oni mogu napraviti je zaboraviti na sve ono što smo mi napravili ili na neki način postavljati pitanja na koja mi nemamo odgovore”. A kako vidi dokumentariste - ne mnogo drugačije nego kao predane pripovjedače, jer “ljudi su pričajuća bića i mi pričamo priče…”. Upravo to donio je i 18. Zagrebdox - 86 očaravajućih filmskih priča iz svih dijelova svijeta.