Okušao se i u američkom fudbalu
Ragbi stvara čovjeka, stvara borca sportaša, kaže Rudi Kastelić, Zeničanin kojeg je životni put odveo i preko okeana, a bio je na prvom treningu Čelika 1972. godine
Rudi Kastelić bio je prisutan na prvom treningu Ragbi kluba Zenica 8. marta 1972. godine na Blatuši, svidjelo mu se i ostao je u ovom sportu.
- Kad sam vidio plakat gdje se pozivaju zainteresovani da dođu na trening ragbi kluba, odmah sam odlučio da ću ići. Istina, mislio sam da je riječ o američkom fudbalu, jer nije se puno znalo o ragbiju. Moji sportovi u to doba su bili džudo, fudbal i rukomet koje sam trenirao. Na Blatuši sam upoznao Suvada Kapetanovića, koji je sa Raifom Hadžićem vodio trening, kao i igrače Zlatana Levija, Sulejmana Šabanovića Frenkija, Enesa Begičevića, Mirsada Kapića, Sretu Čađu. Upoznao sam i Emira Salčinovića, direktora Zelenila koji je bio zaista divan čovjek. Nismo imali ništa. Našao sam se u ovom sportu, ispričao je Kastelić.
Fudbalske kopačke
Ragbi stvara borca sportaša. U ono vrijeme svi su mogli trenirati ragbi. Sada u Evropi je to na profesionalnom nivou gdje za svako mjesto mora igrač imati psiho-fizičke sposobnosti, motoriku, određenu težinu i visinu. Sad su to moderni gladijatori.
- Nekako sam došao do kopački. Igrao sam u fudbalskim kopačkama. Raif (Hadžić, op. a) je organizovao da zatrpavamo neke kanale u dužini od 300 metara. Od dobijenih para da kupimo kopačke. Došlo je nas 90 posto koji smo trenirali. I zaista su nam kupili kopačke. Obukao sam tada prave fudbalske kopačke marke Adidas. Išli smo da igramo meč u Zagreb. Kupio sam čarape jer nisam imao za utakmice. Obore me na meču i poderu mi kopačke sa strane. Kod mene je to bila tragedija u životu, prisjetio se Rudi.
Protiv Zagreba su izgubili tijesno i bili su zadovoljni kako su igrali, ali i samim rezultatom. Ranije su znali pretrpjeti teške poraze. Rudi se prisjeća kako su u Pančevu od Dinama izgubili te godine sa više od 140 poena razlike. Tada je Duško Kovijanić, koji je išao visoko u obaranje, dobio tampon u glavu od Bosanca (imao nadimak Bosanac, op. a), najboljeg igrača Dinama.
- Muris Uzunović je stasao i ušao u prvi tim. Odlično je igrao protiv Zagreba. Međutim, oni su skontali da mu naprave rupu i zatvore ga s druge strane. Mi stariji smo znali da treba igrati kolektivno. Mlađi su ulazili u to. Bilo je onih koji nikad nisu dokučili da se mora igrati glavom i
Sreto je bio fizički iznimno spreman. On prođe sve nas, ali brata Dušana Čađu nikad nije mogao proći. Mali je bio spojka skrama
za kolektiv, objasnio je Kastelić, koji je zajedno sa Sretom Čađom bio prvi iz Zenice koji je zaigrao za juniorsku reprezentaciju Jugoslavije.
Rudi nam je ispričao zanimljiv detalj za Sretu, koji je kasnije kao prvi igrač zeničkog kluba zaigrao i za seniorsku reprezentaciju bivše države.
- Sreto je bio fizički iznimno spreman. On prođe nas sve, ali brata Dušana Čađu nikad nije mogao proći. Mali je bio spojka skrama. Zaista je bilo teško zaustaviti Sretu, koji bi nanizao tri-četiri igrača. Ali, mali Dušan je bio lijek za brata. Ništa mu ovaj nije mogao, rekao je Rudi.
Sjetio se da je jedno vrijeme trenirao u dresu jednog kluba u američkom fudbalu koji mu je na poklon kupila sestra. Međutim, dres mu je na treningu poderao Ranko Jocić, koji je igrao u trećoj liniji.
- Poslije sam i Ranku i ostalima tampone davao u glavu. Stjepan Majcen me se bojao. Bio je visok, nije se mogao brzo spustiti, ja loptu u lijevu ruku, i prilikom spuštanja, desnom rukom mu zadam tampon u glavu. Ja sam igrao treću liniju, a Dule Čađo spojku skrama. Bio je najbolji obarač. Zagreb je igrao na način da nas što više skupi na skramu i onda produže na liniju. Igrala su za njih dva igrača koja su bila atletičari, reprezentativci Jugoslavije u šprinterskim disciplinama, Dubravko Gerovac i Marjan Putanec. Oni nas namagarče u skramu i krenu, a Dule stigne Geru i odnese ga u aut. Poslije su se prepali i Gerovac i Putanec i bacali napamet
Troskokaš Dobrić je trčao 100 metara - 11,3 sekunde. Ali, trčao je pravolinijski. Jednom je izvalio Kapetana koji mu se postavio
loptu samo da ih ne bi Dule oborio. Na kraju utakmice Jajčević, trener Zagreba, rekao je Kapetanu da je prvi trener koji je u jugoslovenskom ragbiju uspio da skupi ekipu da odigra odbranu i da se svi skupe i aktivno učestvuju u napadu. To je bio veliki kompliment. Malo je ljudi koji su znali da spuste loptu, kao što je kod nas Enes Begičević radio. Jajčević je rekao Suvadu: “Džaba mojim igračima što su visoki, stasiti i lijepo građeni kad im je srce malo. Vaš igrač kao što je Dušan Čađo je mali, ali ima srce”, ispričao je Kastelić.
Promjena pravca kretanja
Kad je postao trener seniorskog tima Ragbi kluba Rudar iz Zenice, Rudiju je pomagao Begičević, koji je bio i u upravi kluba te vodio juniore. Tada su bili među igračima: Gafurović, Milenković, Edhemović, Čelić, Dobrić...
- Troskokaš Dobrić je trčao 100 metara - 11,3 sekunde. Ali, trčao je pravolinijski. Jednom je izvalio Kapetana koji mu se postavio. Pokušavao sam ga naučiti šta je step side. Bili smo u Zagrebu, pozvao sam Đekića i rekao mu da ekipa mora plesati u diskoteci i naučiti step side u plesu Dobrića, da promijeni težište s jedne na drugu stranu. Gafurovića i Edhemovića sam zadužio da u 22.30 sati moraju svi biti u sobama i spavati. Ispoštovali su to. Na utakmici je Dobrić primijenio promjenu pravca, zaobišao čovjek i napravio skor. Ja sam urlao od sreće, ispričao je Kastelić.