Sankcije protiv državnog udara?

Kada se iza nas - kao u slučaju druge aprilske - nađe sedmica puna događaja, koje najbolje oslikavaju izrazi “sankcije”, “bonske ovlasti”, “akcije” i “reakcije”, onda ne čudi da su u drugi plan tisnute neke druge, ne manje važne teme: blokada vlasti, neizvjesnost u vezi s izborima, nemoć države da stane ukraj rastu cijena osnovnih životnih namirnica, neredu na naftnom tržištu... Pažnja je usmjerena ka tome kako će se i hoće li se oploditi najzad aktivirane bonske ovlasti visokog predstavnika, hoće li primjena onog famoznog zakona o državnoj imovini u RS-U zaista početi, kako će na to regovati nadležno pravosuđe...

Reakcije na britanske sankcije Miloradu Dodiku i Željki Cvijanović, s jedne, i Asimu Sarajliću i Gordani Tadić, s druge strane, pažljivo su izvršen balans, ali i razlog za pitanje hoće li se na tome stati. Kopka to i one čije kože se tiče, a i one koji su zaduženi za reakcije - i o glavnim junacima priče kad je riječ, a i kad se radi o njihovim pobočnicima i smjernim poltronima. Po klasičnom obrascu, to se tumači kao napad na cio narod, a onda slijedi porcija fanatične riješenosti da se ne posustane i ne ustukne.

Kad se strasti koliko-toliko smire, a logici dopusti da zauzme malo komotniji prostor, dokučimo da se cijela igranka sa sankcijama razvukla do besmisla. Podsjetimo, ona traje od rane prošle jeseni i odavno je postala testiranje našeg strpljenja, izdržljivosti i vjerovanja u to da će Zapad - oličen u američkoj i briselskoj administraciji - ikad preći s riječi na djela. Potkraj 2021. Amerika je ubrizgala novu dozu sankcija odabranima. Evropa se pravi nezainteresovana i ne ide dalje od riječi upozorenja. Usput je visoki predstavnik, oguglao na to što ga u RS-U smatraju