NATO-OV respekt našoj armiji

ILI: Nije baš najjasnije to da li je aktiviranje bonskih ovlasti, uz američke i britanske sankcije, motivisano ugrožavanjem sujete i moći Zapada ili iskrenom željom da se sačuva Bosna i Hercegovina Bataljonska grupa lake pješadije OSBIH od 1.000 ljudi dob

od svog osnivanja Oružane snage Bosne i Hercegovine raspolažu sa 45.000 američkih automatskih pušaka M 16 i nekoliko tisuća sanduka metaka standardnog Natoovog kalibra 5.56 x 45 mm - tako da je opaska hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića da “BIH nema dva metka da ispali” ne samo netočna nego i tendenciozna i zlonamjerna. Naravno, ne mora predsjednik RH imati sve informacije o vojsci susjedne države, ali ako je dobronamjeran (a očito nije), mogao je o tome nešto više saznati od svog savjetnika, umirovljenog generala Marijana Marekovića, istog onog koji se kao zapovjednik 1. gardijske brigade Hrvatske vojske, u kolovozu 1995. na Korani kod Tržačkih Raštela, susreo sa svojim kolegom, komandantom 5. korpusa Armije BIH, generalom Atifom Dudakovićem. To je bilo vrijeme borbenog sadejstva dviju vojski protiv zajedničkog neprijatelja, a Milanović je tada bio daleko od fronta, na državnim poslovima u inozemstvu.

Gospodin Milanović nije jedini koji olako omalovažava i diskvalificira Oružane snage BIH, budući da, nažalost, isto ili slično govore i pojedini zvaničnici, sveučilišni profesori i tzv. vojni analitičari iz Beograda, Zagreba, pa i oni iz Banjaluke koji nerijetko ističu ili da je to nesposobna vojska, ili da bi se raspala u prvoj kriznoj situaciji. Takvi “teoretičari”, negirajući OSBIH, zapravo pokušavaju rušiti Bosnu i Hercegovinu proizvoljno je nazivajući nemogućom državom iz koje bi, po takvima, najbolje bilo izaći, a jedna od glavnih prepreka za secesionističke namjere upravo je vojska koja po državnom Zakonu o obrani štiti suverenitet i teritorijalni integritet, političku neovisnost i međunarodni subjektivitet BIH. Iz susjednih, pak, država potcjenjujući našu, ističu snagu svojih vojski, čime možda žele podsjetiti na agresorske devedesete godine.

I dok je naša vojska, ni kriva ni dužna, izložena paušalnim, netočnim i uvredljivim izjavama, dotle ona u NATO-U i Evropskoj uniji uživa veliki ugled i respekt, što nije slučaj u Parlamentarnoj skupštini BIH, gdje bi je zastupnici iz RS-A najrađe ukinuli da mogu jer sanjaju o nekoj demilitarizaciji i vojnoj neutralnosti. Istine radi, Oružane snage BIH u prethodnih 16 godina dokazale su se kao veoma uspješan partner NATO-A u mirovnim misijama, naročito u Afganistanu, a ocjene sposobnosti naših vojnika, koje su ocjenjivali i Nato-promatrači, izuzetno su visoke. Ono što nedostaje državnoj armiji su novac i bolja oprema, dok svi pokazatelji ukazuju da stručan kadar imamo. Naime, prošlogodišnja vježba Bataljonske grupe lake pješadije od 1.000 ljudi na Manjači, ustvari je najveća i najkompleksnija provjera borbene gotovosti od formiranja OSBIH. Pored pješadije, u sastavu ove formacije su i oklopnomehanizirana sredstva, topništvo, kao i svi elementi servisne i borbene podrške, uključujući i onu zračnu. Ova vježba je podrazumijevala u potpunosti ocjenjivanje po Nato-ovim standardima i to je najveći iskorak OSBIH u povećanju stepena interoperabilnosti koji je po mnogo čemu ključni faktor suradnje i dostizanja Nato-standarda.

Zapovjednik Američkih kopnenih snaga za Evropu i Afriku, general Christopher Cavoli izrazio je zadovoljstvo napretkom naših vojnika i na poligonu Manjača prošle godine je rekao: “Tijekom zajedničke vježbe bosanskih i američkih vojnika prikazana je prava interoperabilnost. Imao sam dvogled i teško mi je bilo prepoznati ko su pripadnici Oružanih snaga BIH, a ko Vojske SAD-A. Ove vježbe su važne jer doprinose jačanju vojske u očuvanju teritorijalnog integriteta BIH i stabilnosti u regionu”. Nakon ovoga logično je da nam članice NATO-A doniraju skupa moderna borbena sredstva znajući da dolaze u prave ruke i da će biti u funkciji obrane zemlje. Tako mi, pored ostalog, odnedavno imamo četiri američka helikoptera Bell Huey II i 80 višenamjenskih borbenih vozila točkaša HMMWV koji povećavaju mobilnost vojske, ali donatori ne mogu davati veće plaće našim vojnim profesionalcima - to je domaći zadatak.

A Milanovićeva “dva metka” najbolje da zaboravimo, jer svjesni smo da imamo puno više i da bi to došlo do izražaja kad bi zatrebalo.