Sjeverna Irska Predugo je politika u Sjevernoj Irskoj bila poprište političkih narativa. Nasilje jezika praćeno je nasiljem pištolja, čime se hranilo sektaštvo koje je samo sebi bilo svrha
“Pregovori koje su vodile britanska i irska vlada, a kojima je predsjedavao američki senator George Mitchell, osmišljeni su tako da osiguraju političku zastupljenost paravojnih formacija lojalista i drugih manjih stranaka. Novi sistem je pružio priliku nama, grupi žena iz zajednice, da dobijemo mjesto za stolom. Sebe smo doživljavale kao slučajne aktivistkinje, budući da smo se uglavnom usredotočile na politiku s malim “p” siromaštvo, brigu o djeci i razvoj zajednice - umjesto na politiku, s velikim “P” - ustavna pitanja. Politika s malim “p” poprimila je oblik sudjelovanja u organizaciji zajednice, formiranju centara za žene, rješavanju nasilja u porodici i seksualnog zlostavljanja i ispunjavanju potreba žena s obje strane “zidova mira”. Politika s velikim “P” je zauzimala strane, formulira je argumente, umjesto da traži ono što nam je bilo zajedničko, dominirala medijskim naslovima, umjesto da radi u tišini.
Mirovni pregovori pružili su nama ženama priliku da istupimo i da nas se čuje.”
”Bile smo van igre i iznenada smo ušle u nju. Naše neopisivo samopouzdanje proizašlo je iz saznanja da niko od odavno etabliranih ljudi koji su sjedili za stolom, a koji su dominirali politikom s velikim “P”, neće sam odlučivati o miru. Nismo se predstavile kao politički svemoguće, nismo beskrajno ponavljale jednostranu mantru, niti smo hranile svoj ego omalovažavajući druge, niti smo držale monologe. Nismo imale potrebe da se bavimo politikama iz prethodnih godina. Umjesto toga, došle smo
Govor mržnje praćen oružanim sukobima je hranio sektaštvo koje je samo sebi bilo svrha.
spremne da slušamo, tragamo za novim idejama i nudimo korisne prijedloge.”
“Kratkoročna nam je nada bila doprinijeti održivom mirovnom sporazumu utemeljenom u inkluzivnosti. Dugoročna težnja nam je bila da pomognemo pri oblikovanju nove vrste politike koja je bila otvorenija za različita gledišta i interese. Željele smo prijeći na situaciju u kojoj svi pobjeđuju, a ne na igru u kojoj su svi na gubitku u još uvijek gorko podijeljenom društvu.”
“Namjerno smo sklapale prijateljstva među predstavnicima veoma različitih političkih stranaka, među njima i onih povezanih sa oružanim grupama – ispostavit će se da je to bila važna taktika. Slušajući muškarce i žene čija su se iskustva razlikovala od naših, shvatile smo stvari i posijale sjeme za nove načine rješavanja stoljetnih dilema. Počeli smo se povezivati. Ispostavilo se da je pozvati pojedince iz različitih okruženja za naš stol, na večeru ili na zajedničko ispijanje šoljice čaja, jednako važno kao i izrada novog dokumenta s političkim prijedlogom (mada smo bile ustrajne i u izradi prijedloga). Čajevi i večere su često znali dovesti do prijedloga. Politika se humanizirala kroz ljudski angažman.”
Monica Mcwilliams i Avila Kilmurray su građanske aktivistkinje i pripadnice akademske zajednice koje su se borile i izborile za pravo da se i nestranačke ličnosti uključe u mirovni proces Sjeverne Irske. Prepoznale su i promovirale moć ljudi u rješavanju zajedničkih problema mimo okvira stranačke politike. Ženska koalicija Sjeverne Irske je sebi osigurala dva od 20 mjesta na formalnim pregovorima i pomogla da se u Sporazum Velikog petka, poznat i kao Sporazum iz Belfasta uključe: prava žrtava, integrirano obrazovanje, zajedničko stanovanje i građanski forum, pitanja koja su se pokazala ključnim za održivost mira.