Elvis Garibović Naučio sam da je govoriti o svom iskustvu najbolji način da se s njim nosim. Važno je da ljudi postanu svjesni da su se te stvari dogodile.
Elvis Garibović je preživio nešto što se zove noćna mora. Kada ga je srpska milicija zarobila u aprilu 1992, dok se bivša Jugoslavija raspadala i prije nego što će svijet čuti za etničko čišćenje, bio je izložen mučenju i krajnjem ugrožavanju života u improviziranim koncentracionim logorima na sjeverozapadu Bosne, koji je bio pod srpskom kontrolom. Mjesecima kasnije, grupica novinara, koja je nakratko dobila pristup logorima, pokazala je svijetu njegove patnje– zajedno sa patnjama hiljada drugih bosanskih muslimana. Fotograf Ron Haviv je snimio Garibovićevo mršavo tijelo u logoru Trnopolje. (Na Havivovoj slici, Garibović je leđima okrenut kameri, desno na snimku.) Garibović, tada 19-godišnjak, preživio je svoje muke, ali su mu trebale godine i selidba na drugi kontinent da se nekako u sebi pomiri sa tim iskustvom.
“Novi Zeland je bio savršena zemlja da se započne novi život i zacijele rane koje ljudsko oko ne vidi. Bilo je tako mirno. Bilo je prekrasno. Ali prijelaz nije bio lagan. Teško mi je bilo razgovarati sa drugim mladima – bili su tako nezreli. Ja sam vodio bolje razgovore s njihovim roditeljima ili djedovima i bakama. Naći posao stajalo je visoko na mojoj listi, a kada sam kupio prvu kuću u dvadeset i četvrtoj godini, osjećao sam da sam se stvarno skrasio na Novom Zelandu. Prošle su godine i ja sam upoznao najnevjerovatniju ženu, Lindu. Zajedno smo već 18 godina i imamo kćerku i tri sina.
Prije pet godina odlučili smo preseliti u Australiju, da započnemo novu pustolovinu i uživamo da vrijeme provodimo na otvorenom. Kupili smo cafe, o kojem je moja žena sanjala cijeli život.
Sva moja djeca idu u školu, i mi pokušavamo da budemo najbolji roditelji na svijetu, uvijek ih hrabreći i odgajajući da budu veliki ljudi jednoga dana.
Ja sam visok 196 centimetara. Onog dana kada me je Ron Haviv snimio u Trnoplju imao sam malo više od 60 kilograma. Danas imam 110 kilograma, i dižem tegove u teretani.
Jedan dan u koncentracionom logoru je kao godina normalnog života. Svjedočite krupnim događajima svaki dan, ako ga preživite. Shvatite da možete tu biti još nekoliko sati ili nekoliko dana, tako da činite da vam svaki trenutak bude vrijedan. Morate odgovoriti na pitanje_ Kakva si osoba?
Ja sebe vidim kao Bosanca u jednoj novonastaloj državi sa više nacionalnosti, baš kao što su Hrvati, Slovenci, Srbijanci i Makedonci sebe doživljavali u svojim novonastalim državama nakon raspada Jugoslavije. U današnjoj Bosni, mi sebe nazivamo Bosancima, Bošnjacima, Srbima ili Hrvatima. Jedan drugog ne označavamo religijom. Druga strana je nama dodijelila termin
“muslimani”, a ja sebe ili bilo kojeg drugog čovjeka ne mogu definirati po njihovoj religiji, bili oni muslimani, katolici, pravoslavci ili jevreji.
Upoznao sam Bosanca na Novom Zelandu koji je preživio Auschwitz. S njim mogu podijeliti svoju priču i on može svoju sa mnom. Od tada bolje razumijem Jevreje i preživjele holokausta. Mi smo vidjeli surovost koju je jedan čovjek spreman činiti drugome.
Da bi se oprostilo nekome ko vas je poslao u pakao treba mnogo unutarnje snage. Zašto žrtva mora biti onaj koji prašta? Da li ga to čini boljom osobom? U čijim očima? Ili ga to čini slabićem tako da oni to mogu opet učiniti? Ja ne mogu da gledam sve Srbe kao iste. Dok me je jedan pokušavao ubiti, drugi mi je spasio život.
Posjetio sam koncentracioni logor Mauthausen u Austriji, 2002. godine. Pogledao sam u oči logoraša na fotografijama i prepoznao taj pogled. I ja sam ga nekoć imao. To je bilo kao da gledajući kroz njihove oči, vidim bol, patnju, očaj, tugu, glad, ali i ljubav, volju i nadu.
Naučio sam da je govoriti o svom iskustvu najbolji način da se s njim nosim. Važno je da ljudi postanu svjesni da su se te stvari dogodile. Ali ja svoju priču pričam samo onima koji je zavrjeđuju – onima koji su spremni slušati, koji su iskreni, ljubazni, koji razumiju, onima koji mogu voljeti. Samo oni koji istinski žele razumjeti otvorit će svoje srce.
Vratio sam se u Bosnu, u posjetu, 2002. godine, i vidio da sam ja jedan od sretnika. Sjećam se svih dobrih ljudi koji više ne hodaju po zemlji. Mnogi koji su preživjeli traže pravdu. Mnogi osjećaju da pravdu ne mogu naći. Mnogi shvataju da ne mogu krenuti naprijed. Neki biraju da to ne čine. Neki me pitaju planiram li se vratiti.
Moj odgovor je jednostavan: Platio sam ogromnu cijenu. Dovoljno sam dao.