U slučaju ove drame problem nije potrebno prevoditi ili aktualizirati. Svu ljubavnu i identitetsku dramu onog vremena naše vrijeme savršeno dobro prepoznaje
U Hrvatskom narodnom kazalištu “Ivan pl. Zajc” premijerno je izveden komad “Na Tri kralja ili kako hoćete”, u prijevodu Vladimira Gerića, režiju potpisuje Franka Perković, adaptaciju i dramaturgiju Goran Ferčec, scenografiju Igor Vasiljev, kostimografkinja je Barbara Bourek, skladatelj Josip Maršić, dok je scenski pokret i koreografiju dao Pravdan Devlahović. Glumački, izuzetno nadahnut i skladan ansambl predvode Tanja Smoje, u roli Olivije, Edi Ćelić, kao Orsino, Violu igra Aleksandra Stojaković Olenjuk, Sebastijan je Kristijan Petelin, Malvolio Jasmin Mekić, Luda je šarmantna Jelena Lopatić, a Tobija Dean Krivačić.
Govori o nama
Franka Perković, koja za Shakespearea ne želi reći da je aktualan, što bi moglo značiti tek neku prolaznost - dakle danas jesi aktualan, a sutra više nisi - već ga prije vidi kao svevremenogautora,uočipremijerezapaža: “On toliko duboko, široko, bogato i preciznorazumijeljudskostusvimnjezinim beskonačnim pojavnostima da je uvijek živ, stvaran i stoga se u njegovim likovima vrlo lako prepoznajemo. U komediji ‘Na Tri kralja’ postoji, dakako,jošjednarazinainjumožemomožda nazvati aktualnom, a to je poigravanje s rodnim identitetima likova. Kao što je poznato, u Shakespearovo doba u predstavama su glumili samo muškarci - i Juliju, i Ofeliju i Lady Macbeth igrali su glumci, a ne glumice. Tako da je na praizvedbi ovog komada, Violu djevojku koja se maskira u muškarca, igrao neki mladi glumac. Dakle, muškarac je igrao ženu koja glumi muškarca. Iskreno, kada mislim o tome, zavrti mi se u glavi! Pojam rodnog identiteta, u filozofiji i umjetnosti vrlo aktualan 80-ih godina prošlog stoljeća, itekako se burno problematizira i danas.” Koliko bi bilo intrigantno, danas, da je u riječkoj predstavi Violu zaista igrao muškarac koji glumi ženu koja se pretvara da je muškarac - pitanje je na koje ćemo možda jednom, u nekoj drugoj predstavi, dobiti odgovor, no da će time travestija itekako dobiti na snazi, van svake je sumnje.
Problem aktualizacije, odnosno prilagodbe vremenu današnjem ono je o čemu govori i dramaturg Goran Ferčec: “U radu s klasičnim tekstovima uvijek je prisutan kolonijalni instinkt aktualizacije, uvjerenje da tekst ostaje anakron ako ga ne prevedemo u naše vrijeme ili ako ga ne ‘naselimo’ arhetipovima i referencama našeg stoljeća. Jednako tako aktualizacija je ponekad potrebna da bi se određeni problem preveo iz jednog vremena u drugo. U slučaju ove drame problem nije potrebno prevoditi ili aktualizirati. Svu ljubavnu i identitetsku dramu onog vremena naše vrijeme savršeno dobro prepoznaje. U što se zaljubljujemo i kako? Koje nam zamke postavlja konstrukt naše žudnje i koliko smo spremnidekonstruiratiga?kakoadaptiramo cerebralnost vlastitog identiteta s obzirom na identitet prema kojem osjećamo žudnju? Kostim i scena osuvremenjeni su upravo toliko da nam pomognu da shvatimo da priča koja
Shakespeare nikada ne igra samo na jednu kartu, uz tu potragu za izgubljenim identitetima obilje je vanredno pogođenih opaski i domišljatih poruka