Pariz moje mladosti (LXXXII)
Objavljujemo odlomke iz knjige u nastajanju: naša suradnica, naučnica i književnica, koja već dosta dugo živi u Parizu, ispisuje tekstove o gradovima i licima
Ni život ni smrt ne pripada meni Ja sam tek onaj koji je u sjeni Onoga što u vremenu se Ovremeni
Sunčani Hristos
Mak Dizdar, i Hrvati, dok su se bošnjački istraživači uglavnom šutke odnosili prema medijevalnoj Bosni, više zainteresirani za “muslimansku Bosnu”, pod turskom vlašću. Rijetko kad se nađe stvarno pošten istoričar, koji će prići istorijskim činjenicama iz ljubavi prema istini, a ne navijački, prema svom narodu.
Autentični Bosanci
Neki srpski autori, kao Proto Danilović, iako on nije jedini, prihvataju postojanje Bosanske crkve, ali tvrde da je ona suštinski srpska-pravoslavna. Možda? Ali, ponoviću da se zvala bosanskom! Hrvati koji potvrđuju postojanje Bosanske crkve ne pominju otvoreno da je riječ o katoličkoj-hrvatskoj crkvi (u mnogim mjestima u svijetu grade se - autocefalne? - hrvatske crkve, pa i u Parizu), ali iz njihovih tekstova nije jasno zašto kategorično podvlače suprotnost koja po njima postoji između Bosanske crkve i bogumilstva.
Jedno pitanje se javlja samo od sebe: zašto u Bosnu dolaze franjevci ako ne s papinim zadatkom da istrijebe “bosansku jeres”? Franjevci postaju ubrzo potom nosioci autentičnog bosanstva. Danas su podijeljeni između onih koji suproustaškeideologije(ispunjeninacionalnim osjećanjima uvezenim i nametnutim iz susjedstva, počev od 19. v. pa nadalje), i nazivaju sebe hrvatskim bosanskim franjevcima (kakva divna sintagma!), i onih koji su probosanski orijentisani.
Što se tiče suštine Bosanske crkve, neki hrvatski istraživači tvrde da je riječ o ranom hrišćanstvu i da tu nema nikakve veze s dualizmom popa Bogumila (10. v, današnja Bugarska, po kome “jeres” dobiva ime), niti sa Manesovom (3. v, Perzija) vjerom u dobro i zlo. Manes se, inače, smatrao za “parakleta”, pomagača koga Hrist obećava svojim učenicima. Naglasimo ovu vezu Manesa i Isusa koga ne negiraju ni kasnije Manesove pristaše. Manes je imao uspjeha i na Zapadu; Sveti Augustin
(4. v.), koji je prvobitno njegov pristalica, kasnije pobija tu “novu vjeru”, smatrajući da su dobro i zlo u međusobnoj ovisnosti.
Hrišćanska crkva, međutim, dovodi bogumilsko učenje u vezu sa manihejstvom koje je nastalo u Perziji i čiji osnivač Manes nastoji da učenja Zaratustre (Zardušta ili Zoroastre) objedini u jedan sistem.
Iako su se pristalice ovog pokreta nazivale kršćanima (krstjani), za njih se često upotrebljava i riječ bogumili (od slavenskih riječi “Bogu mili”). Po nekima, izraz dolazi od sirijskog “masalijani”, što znači molitelji. U grčkim izvorima se nazivaju kugeri - što po nekima dolazi od iskvarenog izgovora riječi “kalugeri” - ili “fundagijagi”, od grčke riječi “funda” - torba, jer su pristalice tog dualizma navodno stalno nosile uza se torbe. U Srbiji su Babuni dobili ime po planini Babuni, dok su u Italiji i Dalmaciji Patareni dobili ime po siromašnom kvartu u Milanu, Pataria. Na Zapadu ih zovu i Albižani, po gradu Albi, a u Francuskoj - Bougres (Bugari), dok se u Italiji za isti pokret čuju i nazivi Sclavi, čita se sklavi Sloveni, što ukazuje na slavensko porijeklo njihovog učenja.
Riječ sloven, ili slave, inače, za mnoge lingviste znači rob. Kad sam pomenula riječ Slave, evo šta tačnije vele lingvisti o porijeklu te riječi (parafraziram): ona dolazi od latinskog sclavus - “rob” (7. v); balkanskim Slovenima se trgovalo od srednjeg vijeka tako da je izraz vjerovatno nastao od iskrivljenog izgovora riječi sclavone(slovenski) i staroslovenskog slovѣnin, slověninŭ (slovenski). Iz iste osnove i istih jezičkih, ali i trgovinskih razloga, srednjovjekovni grčki je stvorio sklávos (rob) i slavikós (rob). Istovremeno, latinski servus će označavati kmetove koji, iako u zavisnosti od svojih gospodara, nisu bili sasvim lišeni prava (kmet ostaje osoba, dok je rob stvar).
O autohtonosti Bosne i specifičnosti Bosanske crkve svjedoči i knjiga pravnih dokumenata o Bosni od srednjovjekovlja do danas (Cf. Dženana Čaušević, “Pravno politički razvitak Bosne i Hercegovine, Dokumenti sa komentarima”, Editio Iuristica, “Magistar”, Sarajevo, 2005); ti dokumenti potvrđuju da su titule sveštenika Bosanske crkve sljedeće: (obični) krstjanin, starac, gost, djed. U objavljenom Pismu zetskog kralja Vukana Papi Innocentu III (1199), Vukan upozorava da u Bosni hereza uzima maha “do te mjere da je sâm ban Kulin … uveo u krivovjerje preko 10.000 kršćana”. Autor ove odlične knjige navodi da papa 1200. g. nalaže ugarskom kralju Emeriku da jeres istrijebi, da ova bolest ne zarazi bližnja mjesta… U objavljenom testamentu gosta Radina (1466), isti autor uočava promjene u načelima Crkve: odsustvo dualizma, iako dokument ostaje nejasan u tom pogledu.
σλαβικός,
Distanca prema ortodoksnom katoličanstvu dovoljno je, međutim, izražena sintagmom “ja gost”.
Nasuprot mnogim autorima koje je isto ovo pitanje zanimalo (N. Filipoviću, A. Handžiću, Đurđevu, ili mlađem Lovrenoviću), profesorica Herta Kuna, izučavajući stare bosanske tekstove, nije dovodila u sumnju postojanje bogumilstva u Bosni. Dokaz za postojanje te vjere koja se širila s istoka za Hertu Kunu nisu samo stećci, svojstveni i katolicima i pravoslavcima nego i tekstovi zvani Krmačije: kletve bačene na bogumile, odnosno na srpske Babune. Babuni su, već sam pomenula, drugi naziv za pripadnike iste vjere, u Srbiji. Herta Kuna dokazuje i to da se bosanski kralj Tvrko ne kruniše na grobu Svetog Save, nego u Milima (Bosna, 1377).
Može li se Herta Kuna, Jevrejka, optužitizabošnjačkiunitarizam,zakojise optužuju svi oni koji tvrde da su u Bosni postojali bogumili? Danas, ustvari, sve može. I nije riječ o istraživanju, nego najviše o propagandi. Svak istoriju vuče na svoju stranu, svaki “narod” tumači ista dokumenta, i kad ih prizna da postoje, kad nema kud, na različite načine. Naravno, to nije od juče, ali je sigurno takva situacija danas prisutnija u praksi više nego ikada.
Bila sam zapanjena kad mi je Nela Rubić, nekadašnja nastavnica na Filozofskom fakultetu, rekla da će u svom doktoratu pokazati kako nije bilo bogumila, da je to bilo čisto hrišćanstvo, tj. katoličanstvo, “pa da će ONI vidjeti svoje”. Prvo što treba reći jeste da ova profesorica nije bila istoričar. Potom, njeno “obećanje” je pratio osmijeh kao znak podsmijeha i mržnje. Drugim riječima, to je bila prijetnja i znak osvete koja će uslijediti doktoratom! Najava revanšizma. A ne naučne istine! Zašto i kome revanšizam? Meni, kojoj je potpuno svejedno odakle smo, jer vjerujem u naučna istraživanja? Osveta Izetbegovićima koji su nas pokrali i zagovaraju muslimaniju? Koji su nam oteli istoriju? O kojoj sve znaju? Esdeaovcima? A svi oni s kojima se povremeno SDA slučajno složi u nauci, ne mogu biti ništa drugo nego njihovi Sclave (robovi, podanici, plaćenici)? Divota od naučnika. A takvih je najviše.
Srednjovjekovnim spomenicima, bogumilima i srednjovjekovnom Bosnom najviše se inspirisao, kao što znamo, veliki pjesnik Mak Dizdar
Rukovođenih, znači, ličnom osvetom! Koji na taj način misle da osvećuju svoje narode, dok se konkretno, u datom trenutku, bore na primjer samo protiv mene, to jest osobe koja sjedi naspram njih, budući da im je u tom času “vlastiti” narod daleko, anrod - svi ti milioni, oni su im u srcu, u mislima, u snovima, u spermi, u vagini, u seksualnim organima… Za njih milion nije apstrakcija, niti statistika (kao za Staljina), nego opipljiva, jedina stvarnost. To se zove čopor kod životinja, a ljudi su tome rekli “društvo”, “bratstvo”… Narod. Narod to smo mi, Narod to sam Ja, Narod to je BOG!
Ne znam šta je bilo s doktoratom Nele Rubić, budući da nas je ova inače vrlo pismena i prilično obrazovana mlada žena zauvijek napustila ubrzo nakon što mi je zaprijetila svojom osvetom.
Uzgred recimo i to da kralj Tvrtko za amblem kraljevstva uzima cvjetove ljiljana. Manje je poznato da je to amblem i francuskih Katara (Cathars), ali i francuskih kraljeva. Slučajnost, ili ne? Moj otac Midhat Šamić je pronašao francuska dokumenta po kojima je na Tvrtkovom dvoru bilo Francuza, vjerovatno Katara iz Francuske – to sam već pominjala - ali i Bugara, vjerovatno bogumila (ovo nisam pominjala); iako se to ne precizira, ipak se može pretpostaviti zbog Tvrtkovog vlastitog priznanja Bosanske crkve za zvaničnu religiju u njegovom velikom kraljevstvu da je na Tvrtkovom dvoru bilo upravo bogumila. Onih iz svih dijelova Evrope, a ovaj dokument pokazuje da je bilo i Francuza i Bugara. Ako se ne zna tačno o kakvim je Bugarima riječ, njihova vjera je, međutim, dobro poznata: bogumilska! Kao i Tvrtkova zvanična!
Kad smo već govorili o unitarizmu i o Tvrtku, treba stalno pominjati da je njegovo kraljevstvo obuhvatalo ne samo Bosnu, kakvu ju je kao republiku priznao i Tito, nego i veći dio Srbije i skoro cijelu Dalmaciju. Pjesnici, Bosanci, koji su pisali na bosanskom i na osmanskom turskom jeziku, kao Kaimi Baba, na primjer, pjevali su o tomekakoćedalmatinskigradoci,tada mnogipodosmanima,ponovopostati u okviru carstva, to jest Bosanskog pašaluka. Ova mi se zagrada, još jedna, ponovo nameće sama od sebe, zbog aktuelnosti, zbog osvajanja Ukrajine, koju Putin smatra kolijevkom Rusije (kako i Srbi smatraju Kosovo). Po istoj logici, pričama o kolijevkama zemalja (koje uopšte u to doba naravno nisu imale isto značenje, kao ni uređenje, gdje nije bilo priznavanja međunarodne zajednice), Bosna bi danas trebala da od Srbije traži povratak dijelova pod Tvrtkom I, kao i dobrog dijela Dalmacije. Ali vraćanje dijelova neke zemlje je samo znak ljubavi prema zločinu, budući da se granice jedino tako oduvijek mijenjaju, to jest “vraćaju”.
A ja se evo vraćam “ozloglašenim”, jadnim bogumilima koje su svi od reda protjerivali i istrebljivali u svim zemljama, ma kako da se u tim zemljama oni zvali, i ma kakve da su bile te zemlje. Svi su ih likvidirali, osim onih rijetkih kraljeva, kao što je bio bosanski Tvrtko I.
U svom djelu “Crkva bosanska i Crkva dalmatinska: srednjovjekovna hereza u Dalmaciji”, Josip Vrandečić piše, između ostalog, i ovo: “Za vrijeme bosanskog kralja Tvrtka, Bosna je bila ozloglašena kao ‘sentina foetida’, tj. stjecište taloga krivovjerstva. Upućeni na patarenske učitelje u Bosni, talijanski su patareni Bosansku crkvu držali svojom učiteljicom i skladištem zajedničke vjere. Imena nekih što su bili u Bosni iz sjevernotalijanskog grada Chieri su sljedeća: Moreto Rabellator 1347, Ivan Narro 1360, Granoni Bencio 1360, Petar Patria 1377, Bernardo Rascherio1380,petrovbratjacobini1382”.
”U to doba, znači kraj 13. stoljeća, Bosna i jeste prava heretička zemlja, u njoj nema organizovane katoličke crkve, a nema ni katoličkih redovnika, samo su bosanski vladari toliko mudri da o tome šute”, piše dr. Nada Klaić u “Srednjovjekovnoj Bosni”, a srpski istoričar Mihailo Dinić kaže: “Ne treba gubiti iz vida da u pravoj Bosni - Hum i delovi Raške se izuzimaju - NIJE BILO u Tvrtkovo doba PRAVOSLAVNIH. Za nas je ovo pitanje DEFINITIVNO rešeno” (Jugoslovenski istorijski časopis, I godina, p. 151).
Četiri teksta
Evo šta kaže jedan izvor iz zadarskog arhiva o Hrvoju Vukčiću: “Stigao je vojvoda Kraljevstva bosanskog, kojem je ime Hrvoje, veliki knez i najmoćniji u ovom kraljevstvu. On je bio glavni razlog da su se kraljevina Dalmacija i svi krajevi Slavonije priklonili kralju Ladislavu. Hrvoje očekuje Ladislava sa velikom družinom. Taj čovjek je inače PATAREN, ali se radi da ga gospodin kardinal potvrdi krizmom i privede svjetlu pravog spasa...” (Veliki vojvoda bosanski Hrvoje Vukčić se nikad nije pokrstio, umrijevši kao “pataren”, tj. u vjeri Crkve bosanske.)
A u svojoj doktorskoj tezi o vezama između bogumila i Katara, Théofanis Drakopoulos (“L’unité du Bogomilocatharisme d’après quatre textes latins analysés à la lumière des sources byzantines”, Université de Genève, 2010), analizira četiri latinska teksta: pismo Evervina iz Steinfelda, Bernard, Clairvaux (1143), Acte katarskog consiluma, Saint-félix, Lauragais (1167), “De heresie catharorum in Lombardia” (1210-15), anonimnog autora i jedan apokrifni tekst bogumilskog porijekla,“interrogatioiohannis”.poredeći ova četiri teksta sa onim koji su pisani protiv bizantijskih bogumila, istraživač dolazi do zaključka da zajednice koje se jednim imenom nazivaju Bogumili i Katari, imaju itekako mnogo zajedničkog, a prije svega vezu s određenim sistemom mišljenja koje se bazira na različitim apokrifnim tradicijama, gdje hrišćanskielementiigrajuvažnuulogu.
Tamogdjesupsalmi/tusuiprokletstva Mak Dizdar,
Postojali ili ne postojali u Bosni (po meni su postojali), bogumili su inspirisali razne umjetnike, prvenstveno pisce i pjesnike sa Balkana, kao Maka Dizdara, Desanku Maksimović, Miroslava Krležu. Evo šta je ovaj posljednji pisao o njima:
Neka oprosti gospođa Europa, ona nema spomenike kulture. Pleme Inka u Americi ima spomenike, Egipat ima prave spomenike kulture. Neka oprosti gospođa Europa, samo Bosna ima spomenike. Stećke. Šta je stećak? Oličenje gorštaka Bosanca! Šta radi Bosanac na stećku? Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku! Ali nigdje, nigdje, nikad, niko nije pronašao stećak na kome Bosanac kleči i moli. Na kom je prikazan kao sužanj.
Bogumili nisu bili anarhoidna sekta, već državno organizirana laička pastva, koja je u međunarodnim omjerima između Lombardije i Albigenza igrala ulogu vrhovnog arbitra. Inkvizitori stoljećima optužuju ove heretike zbog seksualnih ekscesa, promiskuiteta i incesta... Bogumilstvo će ostati magistralom naše medijevalne prošlosti, jer tek njegovim slomom svršit će na našem području sa srednjim vijekom samostalan život narodne supstance. Od Jajca do Udbine, od pada Beograda do Mohača počinje za nas fatalna atomizacija, koja će svršiti sa palanačkim, provincijalnim mentalitetom malih gradova na turskoj granici u XVIII stoljeću. Svijest o velikim razdobljima prošlosti nestat će u sveopćoj slabosti pamćenja.
(Krleža, Tekstovi o Stećku).
S druge strane, srpska pjesnikinja Desanka Maksimović piše poemu pod nazivom “Bogumilska pesma”. Srednjovjekovnim spomenicima, bogumilima i srednjovjekovnom Bosnom najviše se inspirisao, kao što znamo, veliki pjesnik Mak Dizdar. Podsjetimo se nekoliko njegovih nezaboravnih stihova:
Ti si nakanio da mene nema i pod svaku cijenu
Ideš prema meni i u jurišu Smijući se i plačući
Pred sobom
Sve čistiš
I ništiš
Ti si nakanio da me pod svaku cijenu uništiš
Ali nikako da nađeš
Istinski put do mene
Ustaški bezumnici su ih nedužne ubili u 19. i 20. godini samo zbog njihovog imena
Ove retke posvećujemo Pavlu Jozefu i Alfredu Viktoru, sinovima našeg uglednog sugrađanina dr. Pinkasa Banda koji su među mnogobrojnim žrtvama koncentracionog logora Jasenovac. Ove godine navršava se 100, odnosno 101 godina od njihovog rođenja, kao i 80 godina od njihovog ubistva u Jasenovcu 1942. godine.
Nijemi svjedok
Gledajući stare fotografije porodice Band, možemo sa sigurnošću primijetiti porodičnu idilu koja je krasila naše sugrađane pred Drugi svjetski rat. Na njima su markantni dr. Pinkas Band i njegova dostojanstvena životna saputnica Marija, kao i dva predivna djeteta Alfred i Pavle. Kako se to danas zvanično navodi, Pavle je nestao 1942, a Alfred je ubijen iste godine. U nedostatku pisanih tragova možemo samo pretpostaviti i naslutiti njihov nesretni kraj. Nadgrobni spomenik na jevrejskom groblju u Zavidovićima,