Razglednica iz Schengena
Kako je malo luksemburško mjesto, na tromeđi sa Francuskom i Njemačkom, postalo simbol ujedinjene Evrope
Za svoj ulazak u istoriju luksemburško mjestašce Schengen, nekada poznato samo po raskošnim vinogradima i dobrom vinu, duguje zahvalnost proviđenju što je određeno da bude simbol bezgraničnog ujedinjenja prvo pet država, a zatim i više od pola Evrope, čak 26 zemalja.
Prelomni trenutak u njegovom životopisu uslijedio je 14. juna 1985. kada su Francuska, Njemačka i tri zemlje Beneluksa, Belgija, Holandija i Luksemburg, na brodu “Princeza Mari - Astrid”, na rijeci Mosel, potpisali tzv. šengenski ugovor o nesmetanoj slobodi međusobnog kretanja njihovih stanovnika i robe, što su ovjerili i sa pet pečata. I taj prelomni dokument i danas krasi vitrine ovdašnjeg muzeja, dok se pomenuti brod i dalje ljuljuška nedaleko od Schengena, u mjestašcu Remich.
Upravo je taj ugovor bio preteča i kasnijeg sporazuma o Šengenskoj zoni, potpisanog 26. marta 1995, kada je odlučeno da se toj petorki priključi još 21 država, uglavnom iz Evropske unije, ali i one izvan, poput Švajcarske, malog Lihtenštajna, Islanda i Norveške. A u znak velikodušnosti, bezvizni status darovan je tada i Andori, Svetoj Stolici (Vatikanu), San Marinu, kao i teritoriji Grenlanda i Farskih Ostrva.
Vremeplovska promenada
Lijepo se namjernik osjeća u Schengenu, metropoli ljudske slobode, posebno dok promenadi uz obale rijeke Mosel. Na stalcima-panoima prate ga fotosi sa najznačajnijim događajima vezanim kako za genezu Šengenske zone tako i za istoriju EU. Na popločanom keju nalaze se i stubovi sa zvjezdicama, zastavama i simbolima svih članica EU, a posebnu pažnju mogu da izazovu i dva betonska stuba nekadašnjeg Berlinskog zida, koji je srećom srušen 1989.
Kod ovog reportera to je izmamilo i jedno davno podsjećanje, na “susretanje” sa Berlinskim zidom daleke 1974. godine, kada je taj Levijatan nehumano dijelio ne samo njemački narod, već i Evropljane. Izvještavajući tada čitaoce Oslobođenja iz zidom podijeljenog Berlina sa Svjetskog rukometnog prvenstva iz Istočnog Berlina, naravno, ni u snu nisam mogao pomisliti da ću se sa njegova dva simbolična stuba jednog dana ponovo susresti i to u udaljenom Luksemburgu.
A to se upravo desilo nedavno, u malom Schengenu, koji je danas simbol svega onoga što nekada nije bio podijeljeni Berlin.
Tokom posjete ovom šarmantnom gradiću sa oko 5.000 duša, nezaobilazan je svakako i obilazak muzeja, gdje se možete slikati i simbolično dobiti pasoš EU sa vašim fotosom, a ako ubacite dva eura, možete dobiti i nulti euro. Tu je i govornica sa amfiteatralnim sjedištima okolo, sa koje možete odglumiti besjednika i nekoliko trenutaka se obraćati zamišljenom auditorijumu, kao da ispred vas sjede izaslanici članica EU. Najzad, kada izađete iz muzeja, dočekuje vas i dvorac, koji je bio svjedok mnogih važnih skupova i sabesjedništava.
Na kraju, prije nego što sredite sve utiske, na rijeci Mosel čeka vas i neobična suvenirnica, u obliku betonske lađe, koja s jedne strane osmatra branu, gdje već počinje Francuska, a s druge nedaleki most, koji vas vodi u Njemačku.
Sličnost sa Ferhadijom
Zapadnije od Schengena, takođe blizu Francuske, nalazi se grad Esch sur Alzette, koji ima oko 35.000 stanovnika. Kao i ostale gradove i gradiće Luksemburga krase ga divne fasade i besprijekorno čiste ulice. A jedna od njih, i to ona glavna, podsjeća i na sarajevsku Ferhadiju. Istina, sarajevska kultna ulica neuporedivo je življa i obdarena je sa više sunca i nebeskog plavetnila.
Kao što se sarajevska proteže od Vječne vatre do Slatkog ćošeta tako se ova eška proteže između dva divna trga. A na jednom od njih posebno impresivno djeluje gradska vijećnica. U centru grada zapela nam je za oko i jedna novija zgrada, gdje se nalazi i Galerija “Marko Polo”. Ono što je čini posebno dopadljivom su balkonska stakla smaragdne boje. A građani Escha, čiji je lijepi gradić proglašen ove godine i za prijestolnicu evropske kulture, ponosni su i na Veliki park i Berwart Tower iz 1621.
Posebno jug ove male zemlje ima dugu tradiciju u proizvodnji čelika, a nedaleko od Escha, u Belvalu, značajan prostor zauzeo je i svjetski gigant Arcelor Mittal koji je, poštujući ekološke mjere, doveo proces proizvodnje do najsavremenijeg vida. Inače, ljevaonice čelika postojale su u Luksemburgu još u 19. vijeku, a zbog duge tradicije nije nimalo slučajno što je ova zemlja 1957, zajedno sa Francuskom, Njemačkom, Italijom, Belgijom i Holandijom bila i među osnivačima Evropske zajednice za ugalj i čelik, koja je bila preteča EU.