Krive note Nûdem Durak
Kurdska pjevačica, rođena u Turskoj, u zatvoru je od 2015. jer je pjevala na svom maternjem, kurdskom jeziku. U tamnici Bayburt treba ostati do 2034. godine
(1943) vodi svjetsku kampanju podizanja svijesti zbog zatvaranja ove kurdske kantautorice.
Majčin vjenčani prsten za gitaru
Nûdem potiče iz vrlo skromne familije dengbêj, tradicionalnih kurdskih pjesnika i glazbenika. Počela je muzicirati sa ocem. Ne legenda, nego istinit podatak kaže da joj je majka dala svoj zlatni vjenčani prsten da ga proda i kupi prvu gitaru. Citiram Nûdem: “Kad sam dobila gitaru, cijeli svijet je bio moj.”
Utemeljila je skupinu (Koma) Sorxwin i davala časove tradicionalne kurdske muzike u Kulturnom središtu Mem û Zîn u mjestu Cizre, u distriktu Sirnak. Zbog svog umjetničkog angažmana na maternjem jeziku privođena je u policiju u nekoliko navrata i otjerana, skupa sa kurdskom novinarkom Zehrom Doğan, u zatvor Mardin. Zajedno su vodile zatvorski dnevnik. Neposredno prije njenog posljednjeg hapšenja na Al Jazeeri je objavljena reportaža “Kurdska glazbenica zatvorena zbog pjevanja”. Kulturni centar Mem û Zîn, u kojem se okupljalo hiljade mladih i uz muziku izvodilo tradicionalne kurdske plesove - u
Od kako je nastupila pandemija Nûdem Durak u zatvoru ne može primati posjete ni poštu. Dozvoljeno joj je telefonom razgovarati sa familijom par minuta tjedno
krajnje oskudnim uvjetima - turska je državna sila promptno zabravila. Krhka, sićušna Nûdem osuđena je na 19 godina zatvora ‘zbog pripadanja terorističkoj organizaciji’.
”Policija je htjela da hapšenje i zatvaranje Nûdem bude primjer, jer je muzika vrlo čest izraz otpora u Turskoj: kad policija stiže manifestanti pjevaju i plešu”, prenijela je za Inrockuptibles turska sociologinja Pinar Selek u egzilu u Francuskoj, a koja je jednako bila predmet sudskog progona u Turskoj. Bila je osuđena za terorizam jer je odbila predati policiji identitete kurdskih militanata o kojima je pripremala znanstvenu studiju. “Izabrali su Nûdem, jer je pjevala na manifestacijama i tako postala poznata.” Nûdem je slobodna osoba, koja je progovorila kroz muziku. To je odigralo ključnu ulogu. Prema Pinar Selek “kažnjeni su svi koji kritikuju, koji stvaraju, koji razmišljaju i postavljaju pitanja o Turskoj”. Selek smatra da je u Turskoj prioritetna borba protiv Kurda, a ne protiv tzv. Islamske države.
Jutros neko na društvenim mrežama napisa: “Sultan polomi Kurde, a mi ništa.” Tako je bilo ništa za Sarajevo. Sa gorčinom se sjećamo razloga za postavljanje onog ogromnog betonskog zida, i vapaja za razumijevanjem. Usput, kad su Pinkfloydovci saznali za fotku Keme Hadžića iz ratnog Sarajeva, stavili su je na omot svog remake albuma povodom 30 godina rada skupine.
Biram riječ: njihov - legendarni basista Roger Waters (1943) namjerava Nûdem u zatvor dostaviti gitaru sa potpisima poznatih rock pjevača: “Inicijativa koja svijet podsjeća na dimenzije ugnjetavanja kojim orkestrira sultan Erdogan.” Za američki časopis Rolling Stone Waters je izjavio: “Nûdem Durak je naša sestra. Mi imamo apsolutnu odgovornost da je podržimo, kao i stotine hiljada drugih koji podnose svoju sudbinu u zatvorima sa lažnim presudama, posvuda u svijetu.” Pink Floyd je utemeljen 1965. Waters je s vremenom postao vođa i od 1972. autor je svih njihovih tekstova. To je jedna od najuspješnijih rock skupina ikada. Službeni podaci navode da su u svijetu prodali preko 200 milijuna albuma. Vjerujem da je malo kome promaklo da je povodom rata u Ukrajini Pink Floyd snimio novu numeru podrške ukrajinskom narodu.
U podršci za Nûdem glas su digli tenori borbe za ljudska prava i dodali ga notama najistaknutijih svjetskih rockera. Lancu pobune od zemlje do zemlje, kojeg je inicirao vremešni kompozitor i basista Pink Floyda, pridružili su se mladi i oni drugi: britanska pjevačica Marianne Faithfull (1946), italijanski dirigent Riccardo Muti (1941) koji se i u Sarajevu iskazao, gitarista skupine Who Pete Townshend (1945), gitarista i pjevač skupine Oisis Noel Gallagher, kamerunska pjevačica Sandra Nkaké, franko-brazilski marksistički filozof i ekosocijalista Michael
Nûdem želi da se solidarnost kolega i angažiranih političara iz svijeta prenese i proširi na političke zatvorenike u Turskoj i na njen kurdski narod
Löwy (1938), svestrani Nigerijanac Keziah Jones, američka komunistkinja, profesorica i militantica Angela Davis i čileanska spisateljica Carmen Castillo – koju je svojevremeno Pinochetova diktatura proglasila članicom terorističke organizacije, a oslobođena je zahvaljujući međunarodnoj kampanji, kao i Angela Davis; nekadašnji grčki ministar finansija Yanis Varoufakis, američki lingvista Noam Chomski (1928) koji se prije neki dan sit ispričao uživo sa Senadom Hadžifejzovićem, prijatelj Sarajevo Film Festivala sineasta Britanac Ken Loach (1936), turska novinarka i autorica Ece Temelkuran, koja je zbog svog angažiranog pisanja protiv režima u Turskoj morala napustiti domovinu, i nastanila se prvo u Hrvatskoj pa poslije u Londonu, sindikalista sa Guadalupe Elie Domota i mnogi drugi – lista je jako duga.
Kurdistan je zemljopisno i kulturno područje zapadne Azije koje se proteže između jugoistoka Turske, sjeveroistoka Iraka, sjeverozapada Irana i na dvije manje regije od sjeveroistoka do sjeverozapada Sirije. Od svih nabrojanih zemalja, njih dvije - Irak i Iran - ga službeno priznaju pod nazivom autonomna regija Kurdistan. Njegov glavni grad sa 1,8 milijuna stanovnika je Diyarbakir, nalazi se u Turskoj, gdje živi između 15 i 18 milijuna Kurda. U svijetu ih ima oko 44 milijuna. Cijela jedna Ukrajina.
Krajem 2014. na granicama između Iraka i Sirije, u srcu turskog Kurdistana bjesni rat. Skupine tzv. Islamske države napale su grad Kobani, sa nekih 45.000 stanovnika, pretežno Kurda. Širom Kurdistana se digao val solidarnosti sa sugrađanima pod bombama. Nûdem je rođena u selu Zivik, kojeg su turski tenkovi sravnili sa zemljom. Loza Dengbêja je bila prva žrtva nasilne političke turcifikacije istočne Anadolije, koja je ponovljena nakon državnog udara 1980. Sultan je, kao što je Oslobođenje prenijelo u tekstu “Erdoğanova Turska”, nakon strateških predizbornih signala otvorenosti, vratio cenzuru i represiju nad kurdskim stanovništvom. “2005. je obećao mir i prosperitet riječima: Kurdi su moj problem. 2018. je izjavio: Ne postoji problem Kurda. Danas govori o ‘teroristima’ i ‘pučistima’.”
Nûdem je imala glas: “Za mene je pjevati na kurdskom značilo oživjeti nasljedstvo mojih predaka. Pjesme su prenijeli roditelji, a mi nastojimo očuvati naš identitet. Za nas je i čast pjevati na našem jeziku. To podstiče naročit osjećaj pripadanja.” Samo par dana nakon ove izjave, aprila 2015. uhapšena je u gradu Cizre, koji ima 150.000 stanovnika. Kulturni centar u kojem su se okupljali duže je vrijeme bio pod prismotrom. Nakon prvog hapšenja zajednička presuda je glasila: po deset godina zatvora za 15 osoba. U drugom procesu je za “terorističku propagandu i regrutovanje boraca za KCK (Uniju zajednica Kurdistana) ili za KPK Radničku stranku Kurdistana” dobila još devet godina. Kaznu izdržava u zatvoru Bayburt, na 500 km od familije. Jedino što je u zatvoru imala ‘svoje’ je gitara koju su joj 2017. dželati polomili. To je ona gitara koju je kupila od novca od majčinog vjenčanog prstena.
Vijest o polomljenoj gitari je stigla do Rogera Watersa, koji se tradicionalno bori za uzvišene razloge: zahtijevao je oslobođenje Juliana Assengea, digao je glas protiv Donalda Trumpa, brazilskog ‘satrapa’ Bolsonara i gazde FB-A Marca Zuckerberga – “kojem je zabranio korištenje svojih najpoznatijih pjesama”. Prve decenije XXI stoljeća Waters je bio jedan od glasova Russelovog Tribunala za Palestinu: na koncertima je nosio prepoznatljive palestinske marame i isticao njihovu zastavu.
Nevjerojatan podatak: kad je Watersa 2019. pozvalo tursko ministarstvo kulture da mu uruče nagradu za njegovu podršku Palestincima, plemeniti i hrabri pjevač, tad mu je bilo 76 godina, pred zabezeknutom je publikom imenovao turskog predsjednika i obratio se: “Molim da preispitate slučaj mlade žene koja je osuđena na 19 godina zatvora jer je pjevala na maternjem jeziku. Učinite dobru stvar, oslobodite Nûdem Durak. Znam da nije Palestinka, ali je ljudsko biće, zatvorenica koja mora biti oslobođena.” Leden tuš za Sultana: “Ona je naša sestra, i šta god da vi mislili o želji za priznanjem kurdskog naroda, neprihvatljivo je da zemlja kao Turska, sa svojim umjetničkim i povijesnim naslijeđem, na ovaj način tretira umjetnike.” Waters je borbu za slobodu Nûdem nastavio na sceni: na koncertima je na turskom jeziku izgovarao da ih posvećuje svim žrtvama državnog terora u svijetu.
Smislio je da nekako Nûdem nadoknadi onu gitaru, i da joj za Božić prošle godine pošalje novu. Nikad joj nije uručena. Nije odustao, i pokušava ponovno: šalje joj akustičnu gitaru Martin na kojoj je 2017. svirao na turneji “Us + Them” (Mi i oni). Sad je pozvao svoje kolege da se potpišu na instrument, i gitara tako ide od jednog do drugog – na putu nade do Nûdem.
Sudbina kurdske pjevačice koju nisu nikada vidjeli, a najvjerojatnije ni čuli, nije ih ostavila hladnokrvnim. Gitarista skupine Who kaže: “Umjetnost mora omogućiti da se naše stvaralačko srce oslobodi, radi uzdizanja duha ili za potrebe pravde.” Peter Gabriel, iz Genesisa, poznat po svom angažmanu protiv apartheida u Južnoafričkoj
Republici, za Rolling Stone je izjavio: “Šokantno je da na današnji dan postoje zemlje u kojima muzičari, koji žele raditi isto što i mi, zato idu u zatvor i rizikuju svoj život. Ovo je istovremeno podsjećanje na slobode koje nekada smatramo stečenim, i naša odgovornost da njihov rad učinimo što poznatijim.”
Ne zna se dokle je stigla druga ‘Watersova’ gitara. “Ako slučajno turska vlada odbije uručiti je Nûdem, aktivista se ponudio da to on uradi i preda je u zatvorskoj ćeliji. Na društvenim mrežama se razvio pokret #Freenudemdurak, a njegova kuma je ona bivša Pinochetova zatvorenica Carmen Castillo. Turska ljevičarska HDP, Narodna demokratska partija, koja pripada Socijalističkoj internacionali, predstavila je slučaj Nûdem Durak u državnom parlamentu i tražila njeno oslobađanje.”
Bez obzira kako bio amblematičan slučaj, zatvaranje Nûdem Durak samo je jedan od mnogobrojnih primjera u Turskoj. Članovi akademije, novinari, umjetnici, profesori, odvjetnici, sindikalisti, članovi HDP-A – od 2016. čame u Erdoganovim kazamatima. Tursko Ministarstvo pravde je te godine predstavilo brojku od 300.000 zatvorenika. Usred pandemije Covid-19 vlast je objavila masovnu amnestiju, koja nije obuhvatila političke oponente. Spisateljica i militantica, ona turska sociologinja u egzilu Pinar Selek postavila je pertinantno pitanje “da li turska vlada instrumentalizira pandemiju, da bi oslobodila zatvorska mjesta za druge militantne novinare i umjetnike”. Nevladina organizacija Turkey Purge (Čistka) procjenjuje da je u Turskoj u posljednjih pet godina iz političkih motiva u zabrinjavajućim uvjetima zatvoreno 80.000 ljudi. Prema anketi koju je 2021. objavio američki Foreign Policy u Turskoj je u posljednjih pet godina podignut 131 zatvor za političke oponente. Navodno ih je još stotinjak u izgradnji.
Od kako je nastupila pandemija Nûdem Durak u zatvoru ne može primati posjete ni poštu. Dozvoljeno joj je telefonom razgovarati sa familijom par minuta tjedno.
Kako navodi Humanité, nekoliko kurdskih umjetnika i muzičara je od posljedica štrajka glađu umrlo u zatvorima. To je slučaj Helin Bölek (1992 – 2020), koja je bila kurdska članica-solistica revolucionarne turske folk skupine Yorum. U znak pobune protiv kulturne represije prema manjinama, riječi kompozicija skupine Yorum su napisane na kurdskom, arapskom ili čerkeškom. Za 35 godina sa skupinom je nastupilo 70 muzičara i 300 pjevača. Njihov cilj je “osloboditi umjetnost koju je monopolizirala buržoazija”.
Helin je uhapšena 2016. u vrijeme policijske operacije u Kulturnom domu Idil u Istanbulu. Nakon višemjesečnog “štrajka glađu do smrti” u znak protesta protiv zabrana koncerata, pritisaka, prisila, policijskih upada, iz zatvora - u kojem se zatekla sa presudom “pripadanja terorističkoj organizaciji” - puštena je u novembru 2019. Već u martu 2020. policija je upala ponovno u njen stan i protiv njene volje je hospitalizirala. Umrla je nakon 288 dana štrajka, u aprilu 2020. Sličnog angažmana i sudbine je i İbrahim Gökçek (1980 – 7. maj 2020) koji je bio glazbenik, gitarista i dirigent skupine Yorum. Uhapšen je 2019. u policijskoj raciji u istom kvartu kao i Helin.
Tamo gdje prestaje nada
Posljednje zatvorske vijesti o Nûdem Durak navode da je bolesna, ali da je liječenje dostupno.
Ljudi bliski umjetnici prenose da bi Nûdem željela da se solidarnost kolegaiangažiranihpolitičaraizsvijetaprenese i proširi na političke zatvorenike u Turskoj, i na njen kurdski narod, lišen elementarnih ljudskih prava.
Mladi francuski Goncourtovac Joseph Andras otkrio je djelić prepiske “otrgnut od tamničara”, u kojem Nûdem piše o “užasima pokušaja da se istrijebi kurdski narod”. Pjevačica Pinar Aydinlar, koja je snimila nekoliko albuma, nastupala u predizbornim kampanjama HDPA 2014. i bila njihova kandidatkinja za gradonačelnicu Istanbula, a četiri godine provela u zatvoru, citirala je kurdskog sineastu i pisca Yilmaza Güneya: “Tamo gdje prestaje nada, počinje naša upornost. Poruka Erdoganu, da je uzme zdravo za gotovo.”
Ostalo je zabilježeno da je Friedrich Nietzsche, njemački filozof, pjesnik i skladatelj, jedan od najprovokativnijih i najutjecajnijih mislilaca XIX stoljeća, izjavio: “Život bez muzike je jednostavno greška, zamor, progonstvo.” U onom dokumentarcu Al Jazeere, u porušenom i ogoljenom gradu Nûdem kaže: “Moj jedini san je moja muzika.”
Neka ovi redovi budu naša podrška Nûdem Durak. Male su šanse, a ogromna želja da pamet i pravda osvanu u turskom bajboku.