Kvarovi na mozgu

U Brkinom slučaju sam se oslonio na proizvoljno tumačenje dok, recimo, primjer Munira Džemidžića, zvanog Pirče, govori o tačno definisanom pojmu

Koliko je samo puta naš komšija Brko znao u vlastitoj kući najprije sve porazbijati, a onda je i zapaliti. Njegovi bi tada iz kuće pobjegli, pozvala bi se policija i vatrogasci, a Brko bi se popeo na krov i odozgo crepovima gađao ljude u uniformama. Kad bi ga konačno i na jedvite jade savladali, odvezli bi ga ne u zatvor, nego u duševnu bolnicu u Jagomiru.

- Brko opet poludio, govorio bi naš neuki, mahalski svijet.

I inače kad bi se dogodilo, a događalo se, da neko krši pravila ponašanja nanoseći štetu ili bol kako drugima tako i sebi, govorilo se da je i taj i taj “pobudalio ili poludio”.

U Jagomiru su, dakako, gledali na to što ljudi poput Brke čine drugačije. Dijagnosticirali bi bolest, a onda bi slijedila terapija, nakon koje bi u otpusnici ispisali meni nepoznate redove o psihičkim tegobama kroz koje pacijent prolazi, i nakon nekog vremena Brko je opet bio spreman za normalan život. Medicinske nalaze koji su objašnjavali njegovo devijantno ponašanje mi smo zvali jednom riječju: “luda”.

- Nemoj se s njim kačiti, on ima “ludu”.

Naravno, radilo se o nekom obliku šizofrenije koju su lijekovi držali pod kontrolom, a alkohol uzrokovao njene erupcije. Riječ erupcija nije neki stručni izraz, ali kako i ja pripadam neukom, priprostom svijetu zatečenom pred riječju “luda”, čini mi se i zgodnom i možda približno tačnom u opisu duševnog stanja pacijenta.

Nebrojeni su “kvarovi” koji se mogu dogoditi u mozgu čovjeka. U Brkinom slučaju sam se oslonio na proizvoljno tumačenje dok, recimo, primjer Munira Džemidžića, zvanog Pirče, govori o tačno definisanom pojmu delirium tremensa. I to ne bih znao da nam Safet Čizmić nije objasnio. Što je i logično, jer Safet je imao završenu gimnaziju i poprilično iskustvo s ljudima raznih fela, a mi bili mladi i takoreći duduci.

- Sinoć mi u neko doba banuo Pirče. Ko zemlja pijan govori: “Safete, eno mi popovi igraju kolo u avliji”. To je pravi delirijum, objasnio nam je Safet.

Pojam izgubljenog osjećaja za stvarnost koji najčešće nastaje usljed uživanja alkohola ili drugih opijata, odnosno droga poprilično je istražen u psihijatriji, a ja sam se odlučio za dva nova primjera koja zorno ilustruju taj “kvar u mozgu”.

Prije tačno pedeset godina (tačnost se ne odnosi na mjesec i dan u sedmici nego na godine i kasne noćne sate) u zagrebačkom stanu, Radićeva ulica br. 28, dogodio se sljedeći prizor. Inače, u tom stanu kod izvjesne ocvale gospođe Mace naselili smo se kao podstanari moj tadašnji prijatelj i saputnik Hari i ja. Navikli na šaroliko društvo alkoholičara, kockara, švercera, nismo bili iznenađeni kad se u našoj velikoj sobi pojavio sa uprćenim dušekom Macin ljubavnik Mario. Teturajući, prostro je dušek na parketu, uto mu je Maca (sudeći po glasu ljutita “na tu imaš”) donijela deke i naš Mario je, činilo se, utonuo brzo u san. Ali, vraga! U neko doba čuo se Mariov vrišteći glas: “Evo ih, evo ih opet... Mrš od mene, mrš, mrš, mrš!”. Uspravio se, naslonio na zid i štitio se dekom od?

- Kaj je Mario, kaj opet delaš?, pitala je ljutito Maca.

- Tjeraj ih, tjeraj od mene... vidiš da me napadaju, odgovorio je Mario još uvijek skriven iza deke.

- Ko te napada?

- Psi... zar ne vidiš... Mrš, mrš, mrš. Onda je Maca energično strgnula deku sa Maria. Okrenula se prema našem krevetu i dižući nemoćno ruke rekla:

- Dečki, oprostite, opet je u delirijumu.

A baš u ovoj ljubljanskoj zgradi, samo u drugom stanu, živjela je moja kolegica Ksenija kod koje bih znao zanoćiti ako me poslovi zadrže duže u gradu. I tog dana (radi se o primjeru br. 2) ja sam nakon druženja sa dva Petra, Petrom Beusom, slikarom, i Petrom Mariničem, trgovcem svim i svačim, popio poprilično vina, ali sam bio još u solidnoj kondiciji kad sam pozvonio kod Ksenije.

- Oooo, zdravo, Toni, otkud ti?, dočekala me kao i uvijek srdačno i uvela u sobu u kojoj je sjedio jedan muškarac.

- Ovo je moj prijatelj, pokazala je na čovjeka mojih godina, a on mi je pružio ruku i predstavio se: “Drago mi je, ja sam Petar”.

- Hahaha, nasmijao sam se i rekao: “Ti si mi danas treći Petar, hvala bogu da samo nisi sveti Petar”.

Prihvatio je doskočicu, još malo se podružio, a onda smo Ksenija i ja ostali sami.

- Šta si pio, Toni?

- Vino.

- Ja ti nemam vina, jedino što imam je neki liker...

- Ma može, odgovorila joj je moja pijana glava. I onda smo još neko vrijeme pričali i pijuckali, ona se opravdala umorom (a vjerovatno sam bio i dosadan kakvi već znaju biti ljudi sa puno alkohola u sebi), prostrla mi dušek iza kožnog trosjeda, donijela posteljinu i kad je sve uradila, lijepo me pozdravila i rekla: “Ti sjedi koliko hoćeš”.

Pijana glava izgubila je osjećaj za mjeru i činilo mi se da mogu još dugo pušiti i pijuckati liker. Ali nisam. Umor i alkohol učinili su svoje i ja sam se skinuo u majicu i umjesto da legnem na prostrti dušek, sklupčao sam se na kožnom trosjedu i drhtureći pokušao da zaspim. I nekako između jave i sna, realnosti i fantazije koja je ovladala mojim mozgom, u jednom trenutku sam ustao i tiho, u nekom strahu, otišao direktno na balkon. U mom mozgu nije bilo informacije da sam u stanu koji ima wc, nego sam zamislio da sam zatočenik nekog zatvora i da moram biti oprezan i tih. Valjda je u onih par minuta svjež zrak raščistio maglu pijanske fantazije i kad sam se vratio u sobu, shvatio sam da mogu leći pod topal jorgan, a ne i dalje drhturiti na hladnoj koži trosjeda.

Mirisna toplina posteljine brzo me uspavala, a ujutro sam se sa stidom sjetio svoje “lude” noći.

Kako je ova priča trebala biti posvećena proslavi Dana Sarajeva i tom prilikom organizovanoj promociji moje dvije i jedne knjige Nedžada Alihodžića (Ljubljana, 8. 4, svečana sala Magistrata), mogu reći da je sve bilo iznad očekivanja. I pjesme i priče i divnih novih poznanstava. Uglavnom, doživljaj koji mislim da je pripao kategoriji nezaboravnih.