Milanović i Plenkoviću prijeti zb
Tema najnovijeg Mosta Radija Slobodna Evropa bila je da li je moguće obnoviti savezništvo između Hrvata i Bošnjaka, na čemu insistira hrvatski premijer Andrej Plenković. Sagovornici su bili Sead Turčalo, profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, i D
Omer Karabeg: Kada govori o obnavljanju savezništva između Hrvata i Bošnjaka, premijer Plenković vjerovatno misli na Vašingtonski sporazum iz 1994. koji je potpisan pod pritiskom Sjedinjenih Američkih Država. Taj sporazum je ujedinio do tada zaraćene Hrvate i Bošnjake, što je doprinijelo okončanju rata u Bosni i Hercegovini. Da li bi ta logika mogla i danas funkcionisati?
Davor Gjenero: Ja sam nepopravljivi optimista i uvjeren sam da ne postoji nikakav razlog za zategnute odnose između Hrvata i Bošnjaka u Federaciji BIH. A pogotovo ne za ovako zategnute odnose između službenog Zagreba i službenog Sarajeva kao što su to danas. U politici analogije obično ne funkcioniraju i stvaranje analogije sa Vašingtonskim sporazumom vjerovatno ne bi funkcioniralo. Ipak, čini mi se da nisu iskorištene sve šanse koje je Vašingtonski sporazum svojevremeno otvarao. Nije iskorištena šansa da Bosna i Hercegovina postane visoko decentralizirana država koja ne bi bila podijeljena na teritorijalne jedinice koje se poklapaju sa nacionalnim granicama. Nažalost.
Zajednički cilj
Vašingtonski sporazum nije doveo da uspostavljanja funkcionalne federacije iako nije bio zasnovan na lošim načelima. Međutim, meni se čini da i Hrvati i Bošnjaci imaju razloga za zajednički cilj. Zajednički cilj je jedinstvena i održiva Bosna i Hercegovina. Ali, ako netko igra s figom u džepu i ako zagovara nove teritorijalne podjele, a to čini pod egidom promjene izbornog zakonodavstva, onda taj ne sudjeluje niti u stvaranju savezništa, niti u stvaranju pretpostavki za konsolidaciju Bosne i Hercegovine kao jedinstvene, funkcionalne, suverene i održive države.
Sead Turčalo: Smatram da nije dobro primjenjivati rješenja iz drugačijeg istorijskog i vremenskog konteksta u potpuno novoj situaciju. Vašingtonski sporazum je u tom trenutku bio potreban, ali njegova rješenja su bila privremena. U sadašnjoj situaciji, u kojoj je odnos Hrvata i Bošnjaka opterećen zahtjevima za izbornom reformom, ne treba replicirati rješenja koja pripadaju istoriji. Rješenje imamo u presudama Evropskog suda za ljudska prava i u načelima Evropske povelje o ljudskim pravima koja su zapisana u Ustavu BIH.
Omer Karabeg: Koliko predsjednik Hrvatske Zoran Milanović, koji često potcjenjivački govori o Bosni i Hercegovini, smeta nastojanjima premijera Plenkovića da se poprave odnosi između Hrvata i Bošnjaka?
Davor Gjenero: Nažalost, predsjednik Hrvatske je akter kojem nije stalo do toga da dođe do kompromisa. Po Milanoviću, Federacija je problematični dio Bosne i Hercegovine.
On vrlo glasno tvrdi da nije problem što u Republici Srpskoj Hrvati zajedno sa Bošnjacima žive kao posve obespravljena nacionalna manjina bez ikakvih političkih prava. Milanović je potpuno otvoreno opstruirao sve američke i evropske inicijative u BIH i napadao predsjednika Bidena i njegovu administraciju. Na kraju krajeva, Milanović je vrlo glasno prihvatio kvaziinicijativu što su je lansirali Dodik i Vučić o nekakvom arbitriranju trojice predsjednika - predsjednika Srbije, Hrvatske i Turske - u odnosima među trima nacionalnim zajednicama u Bosni i Hercegovini. Takvo arbitriranje bilo bi, zapravo, svojevrsno pokapanje Bosne i Hercegovine kao države koja je puno više od zbroja identiteta triju nacionalnih zajednica koje je čine.
Sead Turčalo: Milanović daje izrazito orijentalističke izjave kada je riječ o Bošnjacima smatrajući ih inferiornim u svim aspektima života. Neke njegove izjave se apsolutno ne razlikuju od izjava čelnika Srpske radikalne stranke u Srbiji. Imali smo i relativizaciju genocida u Srebrenici i poznatu izjavu o sapunu i parfemu - i da ne nabrajam. To je najgora vrsta tretiranja jednog bosanskohercegovačkog naroda iz usta predsjednika države koja je članica Evropske unije i s kojom Bosna i Hercegovina dijeli najdužu granicu. Milanović ne samo da stvara probleme u međudržavnim odnosima nego šteti i reputaciji Republike Hrvatske. On je u svakom slučaju vrlo destruktivan za bilo kakav pokušaj postizanja dogovora o izbornoj reformi.
Omer Karabeg: Mogu li se odnosi između Hrvata i Bošnjaka popraviti dok je Dragan Čović, lider bosanskohercegovačkih Hrvata, toliko vezan za Milorada Dodika?
Davor Gjenero: Naravno da ne mogu. A pogotovo ne mogu zbog izvorišta te veze između Dodika i Čovića. Riječ je o koruptivnoj hobotnici koja je izgrađena da bi se očuvala njihova autoritarna vlast. To je razlog zašto obojica pribjegavaju nacionalističkom diskursu. Dragan Čović se zalaže za takvu reformu izbornog zakonodavstva koja bi mu trebala osigurati politički monopol na onom prostoru koji može kontrolirati, dok ga ostatak Bosne i Hercegovine u kojem žive Hrvati ne zanima.
Sead Turčalo: Odnos Dragana Čovića i Milorada Dodika mogao bi se opisati onom narodnom izrekom - dva tijela, a jedna duša i politički um kada se radi o odnosu prema Bosni i Hercegovini. Apsolutno je nemoguće popraviti bilo kakve odnose ili ostvariti bilo kakav napredak u Bosni i Hercegovini dok postoji ta osovina. Dodik i Čović koriste sve svoje poluge moći da bi blokirali državu na svim nivoima kako bi ostvarili svoje ciljeve. U slučaju Dragana Čovića to je potpuno brisanje bilo kakve mogućnosti uspostave političkog pluralizma unutar hrvatskog naroda u BIH, što bi se desilo ukoliko bi se usvojila izborna reforma kakvu želi HDZ. Što se tiče Dodika, njegov cilj je unutrašnja secesija koja podrazumijeva da se Republika Srpska - iako bi teritorijalno ostala u Bosni i Hercegovini - apsolutno odvoji od Bosne i Hercegovine kroz integraciju sa Srbijom. Zahtjev da sva državna imovina, koja se nalazi na teritoriji Republike Srpske, pripadne tom entitetu, znači da bi vlasnik te imovine postala Srbija. Ta osovina apsolutno destruktivno djeluje i sprječava svaku vrstu konstruktivnog dogovora unutar Bosne i Hercegovine.
Omer Karabeg: Čovića vezuje dugogodišnje savezništvo sa Dodikom, pa možemo i razumjeti zašto ne osuđuje Dodikove separatističke poteze. Ali zašto se zvanični Zagreb - a tu mislim i na Plenkovića i na Milanovića - pravi da to ne vidi, pa mu ne smeta čak ni to što je Dodik otvoreni saveznik Rusije i u vrijeme ruske agresije na Ukrajinu hvali Putina. Da li Zagreb misli da bi uz pomoć Dodika mogao da izgura promjene Izbornog zakona onako kao je to zamislio Dragan Čović?
Davor Gjenero: Kad kažemo Zagreb, onda treba govoriti odvojeno o predsjedniku Republike koji je izrazito podložan riziku ovisnosti o totalitarnom režimu Vladimira Putina. Milanović je jedan od rijetkih aktera koji su neposredno prije početka agresije Rusije na Ukrajinu imali jako puno razumijevanja za Putinove stavove i jako puno kritika na račun ukrajinske politike. Nakon početka agresije, to je manje otvoreno.
Naravno, Milanović nije u poziciji da može govoriti ono što govori Dodik, ali ne treba pretpostaviti da između njih dvojice ne postoji ono što je profesor Turčalo opisao kao dva tijela, a jedna duša. S druge strane, pozicija predsjednika vlade je nešto drukčija. Njegov manevarski prostor je vrlo sužen, a nedostaje mu i državničke hrabrosti da ulazi u politički sukob kad je taj sukob nužan. On je i pod Milanovićevim pritiskom koji je najavio da bi - ukoliko bi došlo do bilo kakvog oblika potpore hrvatske Vlade evropskom sankcioniranju Dodika - on preuzeo zastupanje Hrvatske u Evropskom vijeću. Milanović je svaku kritiku Dodikove politike proglasio izdajničkom u odnosu na interese Hrvata u Bosni i Hercegovini.
Sead Turčalo: Milorad Dodik je važan element u nastojanjima zvaničnog Zagreba da dođe do izborne reforme koja odgovara Čoviću. Zagreb vrši pritisak i na probosanske
Milanović nije u poziciji da može govoriti ono što govori Dodik, ali ne treba pretpostaviti da između njih dvojice ne postoji ono što je profesor Turčalo opisao kao dva tijela, a jedna duša, objašnjava Gjenero