Zbor muslimana u Jasenovcu

Od očekivane molitve nije bilo ni govora. Hodža je sjeo na svoje mjesto, a zatočenici su u očekivanju gledali na sve strane

Čekalo se u stroju pred lančarom. Uskoro je iz uprave zapovjedništva izašao bojnik Pičili, Šahić i još neke ustaše. Među njima je bio jedan ustaša kojeg zatočenici nisu poznavali. Nosio je standardnu ustašku uniformu, na glavi fes s ahmedijom, opasan opasačem. Na leđima mu je visio kaiš sa velikim pištoljem, a sa prednje strane opasača dva noža. U sarama čizama imao je također zadjevene bodeže. Cijela grupa ustaša prišla je stroju. Stajali su šuteći, promatrajući. Nekog su čekali.

Na vratima zapovjedništva pojavio se hodža. Kad je došao do stroja, bojnik Pičili naredi:

- Izvolite, efendija, prebrojati muslimane.

Zloglasni Alaga

Ustaški hodža je počeo da broji. Kada je prebrojio zatočenike, raportirao je bojniku da se u stroju nalazi 140 muslimana.

Dok su oni razgovarali, odnekud se pojavio i zloglasni Alaga. Zatočenici su sve nijemo promatrali. Iznenada u dvorište umaršira i 80 ustaša u crnim uniformama. Bili su naoružani šmajserima i puškomitraljezima. Zaustavili su se pred bojnikom Pičilijem koji je primio raport jednog crnolegijaša.

Već je bilo vrijeme da se krene. Bojnik Pičili je naredio grupniku lančare da pozove deset zanatlija zatočenika i da što brže muslimanima stave lakše okove na noge. Rekao je još da treba da pođu u džamiju, ali da moraju biti okovani.

U džamiji, koja se nalazila dva kilometra od logora, hodža je naredio da se sjedne. Nije skidao čizme, a niti je to dozvoljavao zatočnicima. Od očekivane molitve nije bilo ni govora. Hodža je sjeo na svoje mjesto, a zatočenici su u očekivanju gledali na sve strane. Na vratima su se nazirale sjenke ustaških stražara i cijevi šmajsera i puškomitraljeza.

Među zatočenicima nalazio se jedan mladić, gotovo dječak. Sjedio je u prvom redu. Hodža je trepćući gledao u dječakove oči, gotovo nije skidao pogleda s njega. Iznenada se digao i počeo govoriti.

- Braćo muslimani, mi se sada nalazimo u božijoj kući, gdje svi trebamo znati da nas je jedan bog stvorio i da ćemo svi umrijeti. Ako poslušate mene, mogli biste svi postati pošteni ljudi i poštena braća muslimani. Slušajte sada što ću vam reći! Nemojte zlo činiti u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, nemojte ići sa onima koji ne vjeruju u boga, nemojte biti prijatelji komunista. Dajte ovdje posljednju riječ, u božijoj kući preda mnom, da ćete danas ljubiti ovu zemlju i našeg gospodina doktora Antu Pavelića. Manite se priča banditskih. Nemojte vjerovati da postoji Tito. Ustaše su ga uhvatile. Dajte svoju riječ da ćete svi postati ustaše, da branite zemlju i da sretno živite. Ja sam siguran da ni jednog neće biti koji će reći da ne voli slobodu. Zato vam kažem: ako hoćete postati ustaše, ubrzo ćete poći svojim kućama, svojim ženama i djeci...

Muk je vladao džamijom. Nekoliko minuta hodža je netremice fiksirao pogledom zatočenike, a zatim je povišenim glasom rekao: - Dakle, što šutite? Govorite! Zatočenici šute i dalje. Oborenih glava.

- I treći put vas opominjem. Zašto šutite?!, vikao je hodža. - Hoćete li postati ustaše ili ne? Zar ne volite Nezavisnu Državu Hrvatsku, gospodina Antu Pavelića, boga? Zatočenici uporno šute. Niko da jednu riječ izusti.

- Pa jeste li nijemi?! Opet se od zatočenika nije čuo ni glas. Najednom, onaj dječak u prvom redu podiže se i reče:

- Ja sam komunista! I moj tata je komunista. Tita niste uhvatili. Što ste nas doveli ovdje da nam lažete! Znajte da će Tito pobijediti! Dječak je ovo vatreno govorio. Rekao je još da ustaški hodža nije nikakav hodža, jer mu je vidio noževe i pištolje u džepu. Na sebi je dobro osjetio “dobrotu” ustaša. On voli Tita i Partiju, on ima pred očima samo svog oca komunistu koga su ustaše ubile.

Potmuli krik

Ustaški hodža je mijenjao boju lica. Nije mogao izdržati da dječak sve izgovori, nego skoči sa svog mjesta i uhvati maloga za kosu, privukavši ga do samog lica. Izvadio je iz pojasa nož i udario ga svom snagom.

Čuo se potmuli krik.

Dječak se koprcao nogama rukama.

Hodža ga ispusti na išarani ćilim. Tijelo se zgrčilo u samrtničkom hropcu. Krv je tekla potočićima.

Izdavačko preduzeće “Veselin Masleša” iz Sarajeva daleke 1961, u okviru jubilarne godine narodne revolucije, objavilo je zbirku sjećanja bivših interniraca i deportiraca. Kako je umjesto predgovora zapisao Nedo Zec, “ovi naši prilozi su pomalo teški i tužni, ali budnost koja je nama neophodno potrebna u sadašnjoj međunarodnoj situaciji kada se povampiruju razni oblici nacifašizma oko nas - ta budnost se ne podržava lijepim pjesmama uspavankama, nego muškim neuvijenim opomenama”. Te riječi upozorenja i danas su, nažalost, aktuelne. Ideja da se vratimo ovom štivu u formi feljtona potekla je od uvaženog novinara i urednika Oslobođenja, dr. Aziza Hadžihasanovića, koji nas je nedavno napustio.

i