U pisanju sam pron
Elis Bektaš, pisac i publicist, govori o novoj knjizi priča “Okus kozjeg sira” koja je objavljena u izdanju Artisticuma (Stockholm, 2022)
Možemo li da počnemo sa pitanjem o Vašim ranim književnim iskustvima? Šta ste čitali i kojim autorima/poetikama ste davali prednost?
- Ustvari sam se čitalačkom poroku odao suviše rano i suviše strasno da bih se danas mogao s jasnoćom sjećati trenutaka koji su oblikovali čitaoca i budućeg pisca u meni, a svaki pokušaj da ih se do detalja prisjetim bio bi vjerovatno kontaminiran naknadnim konstrukcijama i intencijama. U svakom slučaju, nisu naslovi lektire ono što presudno oblikuje čovjekov slobodni let kroz književnost, već su to odnosi što ih čovjek uspostavlja sa sadržajem lektire, pri čemu su oni razumu posve dokučivi odnosi mnogo manje bitni od onih iracionalnih, koji ostaju u polju slutnje ili nagovještaja. Slijeđenje lektirskih naslova put je ka ropstvu ili, da ipak budem malo blaži, ka mediokritetstvu i čovjeka nikada ne vodi u samu utrobu književnosti, za koju niko ne zna gdje se tačno nalazi i koja se za svakog krije na različitim mjestima.
Pitanje autentičnosti
A ako već moram dati najmanje netačan odgovor na postavljeno pitanje, njime ću obuhvatiti pisce koji su bili najmanje podesni za školsku lektiru i koji su onome što se u datom povijesnom trenutku smatra za izgrađenu društvenu svijest najmanje podilazili i najmanje nudili. Naravno, s ovakvom formulacijom valja biti krajnje oprezan, jer čak i školska lektira katkad uključuje djela koja su subverzivna pa i opasna po intencije lektiropropisivača, ali to su kompromisi na koje on mora pristajati, vodeći računa da se naboj takvih djela oslabi i da im se oštrica otupi njihovim svođenjem na nivo umjetnički, i u mnogim drugim aspektima, bezvrijedne literature. Klepetanje popularnih nacionalnih bardova nećete učiniti remek-djelima stavite li ih uz bok Cervantesovog “Don Kihota”, ali ćete, barem za školsku publiku, Cervantesa učiniti nerazumljivim. samo mog habitusa, a ujedno ne podilazeći njegovim očekivanjima i, što je možda i najbitnije, ne dodjeljujući svom pisanju zadaće koje pripadaju drugim ljudskim djelatnostima, a što je veoma česta perfidija među mnogim popularnim literatima.
Autobiografski elementi igraju važnu ulogu u Vašim knjigama. U kojoj je mjeri lično iskustvo fundamentalno za pisca i njegov rad? mediokritetstvo prepoznaje kao potvrđenu vrijednost, a drugi nude ispovijedi o vlastitim iskustvima, no te su ispovijedi lišene skoro svake vrijednosti jer prethodno nisu prošle kroz žrvanj beskompromisnog mišljenja pa se publici nude kao gruba stočna hrana, čime takav autor i nehotice otkriva da svoju publiku ne smatra za drugo doli za - stoku. Ono zbog čega su oba ta modela štetna, jeste njihova intencija, čak i kada hine individualnost, da se uspostave kao dovršenje kolektivnog života, kao tumačenje kolektivnog povijesnog usuda pa i kao opravdanje pristajanja na zablude, zbog čega njihovi plodovi nikog neće potaknuti na preispitivanje niti će mu biti od koristi za razumijevanje vlastitog bića u budućnosti.
Kako odlučujete koja je književna forma prikladnija za Vaše trenutne spisateljske ciljeve?