Jedinstvena moć prizivanja prošlosti
U dva nastavka objavljujemo esej “Poetika Orhana Pamuka: Estetska mimesa stvarnosti i historijskog pamćenja” književnika i književnog kritičara Jasmina Agića
Mnogim zagriženim obožavateljima tvrdnja kako je Orhan Pamuk pisac sa nevjerovatnim talentom za opisivanje političke stvarnosti učinit će se bogohulnom. Vjerovatno sa razlogom, jer je ovaj plodotvorni turski romansijer, koji decenijama kao najvećeg književnog uzora ističe Thomasa Manna, poznat po svom pitoresknom talentu za predstavljanje osmanske historije. Šarmantno i atraktivno, Pamukovo pripovijedanje uvijek je posjedovalo jedinstvenu moć prizivanja prošlosti, a slike historije, koje je oblikovala njegova imaginacija, često su bile ubjedljivije u razumijevanju prošlosti, nego grubi, suhoparni i dosadni historiografski narativi.
Bijeli zamak
Sve njegove fikcije, koje se bave osmanskom historijom nevjerovatno su autentične na onaj specifični mimetički način i svaka njegova historijska proza neposrednije i tačnije govori o prošlosti nego to čine historijski narativi koji neprekidno plediraju na univerzalno predstavljanje istine. Ta slatka laž fikcionalnog oblikovanja priče izmiče tom užasnom teretu obavezujuće istinitosti i u svojim slatkorječivim prikazima prošlosti Pamuk pribjegava tehnikama koje se nikako ne mogu opisati kao hermeneutički tačne. Ali, to nije razlog da posumnjamo da one na neki nedokučivo pogrešan način govore o historiji, naprotiv, baš je ta omamljujuća igra koja se odvija na samoj granici između istine i laži ono što Pamukove proze, u kojima opisuje historiju Osmanskog carstva, i čini toliko popularnim.
Nije mali broj čitalaca u Bosni i Hercegovini koje Orhan Pamuk neodoljivo, prosedeom i odabirom tema, podsjeća na Ivu Andrića i taj osjećaj nije bez utemeljenja, jer je i sam pisac na nekoliko mjesta, uz dosta iskrenog pijeteta, isticao kako je Andrić jedan od velikih uzora čiju je književnost nastojao revitalizirati u vlastitom djelu. I zaista, kada čitate “Bijeli zamak”, asocijacije i analogije sa Andrićevom “Prokletom avlijom” prirodno se nameću kao jasna i nedvosmislena poetička veza između dvije knjige, a Andrićev duh, stiče se dojam, kao da lebdi iznad cijele knjige; on je prisutan u dužini proze koja je za standarde romansijerstva kratka baš kao što je to i “Prokleta avlija”, on je prisutan u steigerovskoj potrebi da se sadržaj priče uzdigne do visine antičkog patosa i u vještom ocrtavanju historijske atmosfere koja je živa na literaran i filozofski način, ali potpuno neprecizna u historiografskom smislu.
Ako je “Bijeli zamak” u mnogim svojim aspektima bio roman evropskog semiološkog naslijeđa sa zgusnutom alegorijskom pričom i ključevima interpretacije rasutim po cijelom “tekstu”, onda je “Dževdet-beg i sinovi”, prvi roman koji je Pamuk napisao, istinski turski bildungsroman sa tragičnim epilogom i modernističkom strukturom pripovijedanja. Historijski kauzalan,senzibilnotemporalan,nedvosmislen u shvatanju historijskog vremena, roman zrcali špenglerovski shvaćenu povijest koja, kada je u pitanjuhistorijskopredstavljanjedruštvenih mnijenja, slijedi fatalno modernističko doživljavanje vremena kao nužnog pada u avangardu dekadencije i propasti. “Dževdet-beg i sinovi” nisu semiotička alegorija jednog izmaštanog svijeta, to je roman koji govori o društvenim metaforama koje su toliko dijahronijski rasprostranjene da nema dileme o izvorima njegovog značenja. Da biste u romanu “pročitali” propast osmanskih feudalnih struktura moći, nije vam potrebno znanje semiologije niti u njemu ima skrivenih simbola i trosmislenih književnih slika, to je jednostavna priča o nužnosti propasti svijeta koji nije razvio tehnike prilagođavanja modernom načinu doživljaja stvarnosti.
Kasnije će se Pamuk odreći takvog pristupa književnosti svjesno prigušujući modernističke sklonosti ka uspostavljanju velikih sinteza i sagledavanja historije kao jednog linearnog i klauzalnog fenomenološkog procesa prihvatajući postmodernističko poimanje svijeta u kojem su metafora i odsutno označeno, u procesu literarnosti, dominantni semiotički znaci. Zato je “Bijeli zamak” mnogo više alegorija, nego pokušaj rekonstrukcije jednog historijskog trenutka i prostora, mnogo više priča zasnovana na estetskom doživljaju prošlosti, nego na njenim pisanim, historiografskim derivatima. Ta poetika dominira i u romanu “Zovem se Crvena”, gdje tema, zapravo, i nije historijsko šesnaesto stoljeće na osmanskom dvoru, nego odnos između dozvoljenog i provociranog, pri čemu stroge doktrine islamske zabrane figuralnog predstavljanja bivaju zaobiđene i rušene na dosjetljiv i intrigantan način. Tema romana je slika u najdoslovnijem značenju, ali, podjednako, i slika kao metafora predstavljanja, kao univerzalni simbol otpora svakoj vrsti represije, a ponajviše represiji nad estetskim doživljavanjem svijeta. U tom smislu, roman je jasno strukturalistički koncipiran, a dometi njegovog značenja, čini se, nikada ne prelaze granicu nijansiranog sukoba između doktrinarnog koje je suprotstavljeno estetskom. Ali, koliko god to bio filozofski roman sa semiološkim ključem i kriminalističkim zapletom, to nikad nije roman koji precizno opisuje historijska zbivanja i stvarne društvene odnose svijeta u koji je situiran.
Ujednojinterpretativnojravnimože se reći da roman ne opisuje čak niti jedan mogući ili vjerovatni historijski svijet, jer priča kakva je ona u “Zovem se Crvena” vjerovatno nikada nije bila moguća kao historiografski narativ o događajima koji su se stvarno desili. Da bismo bili jasni, moramo se poslužiti jednim pomalo tautološkim objašnjenjem koje značenje crpi čisto unutar jezičkimodnosimaizrečenogiustvrditi kako je “Zovem se Crvena” roman o fiktivnoj historiji fiktivnog Osmanskog carstva, a dihotomija između doktrinarnog i estetskog samo mogućnost u svijetu koji je jedino moguć u literaturi. U historijskoj stvarnosti Osmanskog carstva takva dihotomija ne postoji i odnosi između dva entiteta su intelektualna, inteligibilna i u poziciji subordinacije, dakle, doktrinarno je nadređeno i dominantno, estetsko je tek nagovještaj i mogućnost.
Ako je s toliko semiotičke pažnje Pamukgradiosvojeizmišljenesvjetove prošlosti i u tome bio izuzetno uspješan stvarajući narative koji su ubjedljivije govorili o prirodi Osmanskog carstva nego to čine bezbrojni sidžili ili kadijske hronike sa svojim minucioznim pedanterijama, legitimno je postaviti pitanje s kakvim je naumom i s kolikim uspjehom konstruisao romaneskne pripovijesti koje su situirane u tursku savremenost. Da li su i to složeni semiotički zapleti, sa skrivenim tekstualnim porukama, ili je Pamuk drugačijoj tematici pristupao sa drugačijim spisateljskim alatima, možda svjestan da je za mimesu stvarnosti potrebna vještina koja nadilazi onu čistog knjiškog fantaziranja.
Politički roman
U hronologiji Pamukovih stvarnosnih proza na prvom mjestu se nalazi roman “Snijeg”, u vrijeme objavljivanja kontroverzan zbog svojih eksplicitnih osuda rađajućeg turskog islamizma, a danas više značajan zbog enigmatskih opisa turske provincije i običaja koji se mogu isključivo definirati kao relikt jednog prošlog vremena; koliko stvarnog, to je već drugo pitanje, ali svakako vremena koje snažno, u sadašnjosti, resimbolizira određenu vrstu ideološke prošlosti. “Snijeg” je u svojoj fenomenološkoj biti politički roman sa snažnim reprekusijama na doživljaj turske zbilje, jer u nategnutoj i dramatski napetoj predstavi društvenih odnosa stvarnost reducira na najjednostavniju dijalektiku u kojoj su modernost i tradicija, vjera i sekularizam, grad i selo, centar i provincija smješteni na dva dijametralna simbolička pola, bez da se igdje dodiruju u prostoru razumijevanja i semantičkog približavanja. Svaki susret ta dva pola donosi zemljotres i preokret, to je uvijek agonalni sukob u kojem su vrijednosti jednog pola nespojive sa vrijednostima onog drugog.
Iako u romanu piše o ideološki motiviranim progonima i političkim emigracijama, središnji motiv priče je povratak u prošlost, jer glavni junak romana zapravo ne prekoračuje ogromnu geografsku prepreku nego savladavanjem prostora on, ajnštajnovskim pojmovima posmatrano, briše vremensku razliku između onoga što je njegova njemačka stvarnost i onoga što je jedno stoljeće rastegnuta turska prošlost. Vrijeme skoncentrisano u prostornoj tački za Pamuka je jedna posebna dimenzija, koja neprekidno traje od trenutka začeća u prošlosti pa sve do sadašnjosti u kojoj ne može biti kompatibilna sa zbiljom, jer se neprekidno referira na taj pratrenutak svog simboličkog začeća. I to je kontinuirana opsesija u Pamukovom pisanju, ta nezajažljiva potreba da se boravi u prošlosti shvaćenoj kao jedan entitet koji nadilazi heraklitovski shvaćeno vremensko kretanje i koja se neprekidno uspostavlja kao objedinjujuća metafizika prošlog i sadašnjeg i metafizika koja nikada ne računa na budućnost kao na realno moguću inteligibilnost.
Sve njegove fikcije, koje se bave osmanskom historijom nevjerovatno su autentične na onaj specifični mimetički način
Nije mali broj čitalaca u BIH koje Pamuk neodoljivo, prosedeom i odabirom tema, podsjeća na Ivu Andrića