Što sad Finska ima s tim?

Dan nakon smrti Ivice Račana, prvog nehadezeovskog premijer Hrvatske i čovjeka koji je bio zadnji predsjednik Saveza komunista Hrvatske i prvi predsjednik reformiranog SDP-A, a samim tim nužno ozloglašen na desnici, sjedio sam na mostarskom Rondou na kavi. Stol do mene sjedila je grupa mostarskih penzionera, očito nacionalistički raspoloženih Hrvata, koji su glasno komentirali vijest o njegovoj smrti, sa zajedničkim zaključkom kako je Račan, unatoč tome što je bio komunist, puno učinio za ovu “našu hrvatsku stvar”. Usput, bilo bi zanimljivo jednom provesti ozbiljno sociološko istraživanje što konkretno misle ljudi kad izgovaraju ovakve općeprihvaćene floskule. Recimo, koji bi to bio sadržaj “naše hrvatske stvari” ili što se misli kad se kaže “vitalni nacionalni interes”. No, to nije tema ovog teksta. Poanta je u tome da je još i Ivica Račan uživao stanovitu popularnost među nacionalističkom publikom u Mostaru, da bi njegov nasljednik na čelu partije, kasnije i drugi esdepeovski premijer i današnji predsjednik Hrvatske, gotovo dosegnuo tuđmanovsko obožavanje. A i jedan i drugi bez ičeg konkretnog, osim davanja nekakve simboličke satisfakcije koja ne rezultira ničim, osim antagonizacijom prema drugima. Jednako kao što s druge strane simbolička satisfakcija činjenicom da je Željko Komšić, a ne Dragan Čović član Predsjedništva

Bosne i Hercegovine, nema nikakav realan učinak, osim antagonizacije prema drugima.

Račan je tu satisfakciju Hrvatima u Bosni i Hercegovini ponudio lažnom Deklaracijom o Domovinskom ratu po kojoj Hrvatska nije napala Bosnu i Hercegovinu, štiteći ponajprije državnu politiku Franje Tuđmana, pri čemu je tek Vesna Pusić, napustivši sabornicu, odbila sudjelovati u igrokazu. Zoran Milanović pak to radi stalnim dolascima u Mostar, prijateljskim odnosima s Miloradom Dodikom i bombastičnim izjavama koje samo proizvode negativne emocije, a nemaju nikakve pravne posljedice. O rušenju svih diplomatskih boljih običaja ne treba ni govoriti. Hrvatski predsjednik se sada fiksirao na nesretnu Finsku, izjavivši u nekoliko navrata, i to u potpuno neprimjerenim situacijama obilježavanja ustaških zločina u Jasenovcu i prilikom otvaranja spomenika žrtvama holokausta i ustaškog režima, kako Hrvatska treba blokirati ulazak Finske u NATO dok se ne promijeni Izborni zakon u Bosni i Hercegovini.

Na stranu sad kompletno nastrana ideja da se predsjednik jedne suverene zemlje petlja u izborni zakon druge suverene zemlje, ali ovakva autističnost i posvađanost sa svijetom čije su oči uperene u rat u Ukrajini i dovođenje Finske u ovaj suludi kontekst, a sve od čovjeka koji je svojevremeno govorio kako Hrvatska neće kočiti Srbiju na europskom putu, kao što je Slovenija kočila Hrvatsku, usporediva je jedino s Tuđmanovim diplomatskim autizmom. S tom razlikom što je čak i takvoj štetočini od Tuđmana, Mate Granić ipak uspio prenijeti poruku međunarodne zajednice, da je nemoguće biti dio svijeta i držati logore za Bošnjake u Hercegovini, a da je on uvaži. Situacija je sada, na svu sreću, manje ekstremna, ali Milanoviću nema tko prenijeti poruku, ponajprije iz razloga što otvoreno tvrdi da ga uopće nije briga što međunarodni diplomati misle o njemu i njegovim izjavama. Pored Milanovića, postoji samo još jedan čovjek u regionalnoj politici koji na taj način istupa, a on se zove Milorad Dodik.

Stoga je prava sreća što je u hrvatskom političkom sustavu predsjednik razvlašten skoro u potpunosti, a prava nesreća što se Ivo Josipović rukama i nogama borio protiv Milanovićeve ideje da se ta funkcija dodatno razvlasti i svede na protokolarnu te da se ukinu izravni izbori za predsjednika i da se on počne birati dvotrećinskom većinom u parlamentu. Šteta je, dakle, što jedna od rijetkih Milanovićevih dobrih ideja, koju, naravno, više ne zagovara, nije prošla. Jer da jeste, predsjednik s ovakvim istupima bi davno bio smijenjen u Saboru. No, to što tada nije prošla, ne znači da od nje treba odustati. Za prave poteze nikad nije kasno.