Ko je kriv što se dje
Brojni faktori dovode do ozbiljnih kriza kod djece, posebno kod one koja imaju nisko samopouzdanje, anksioznost i težu porodičnu situaciju
Ostajemo bez djece. Sve češće, pod nerazjašnjenim okolnostima, u tišini, tami i samoći djeca dižu ruku na sebe. Taman što se sahrani jedno dijete, prestane se šaputati o mogućim uzrocima samoubistva, desi se drugo i ukrug se zavrti isti scenarij. Niko, ali baš niko se ne zapita šta natjera dijete da digne ruku na sebe? Šta je toliko tamno, bezizlazno i očajno u životu jednog djeteta? Da li je moguće da od razigranog, nasmijanog tinejdžera do nekoga ko sebi želi smrt dođe preko noći, da niko ne primijeti?
Nepravda
Kako prepoznati očaj? Desetine, stotine pitanja prolaze kroz glavu dok sa ovog svijeta pratimo još jedno dijete, učenicu, djevojčicu, drugaricu, kćerku...
Djeca u porodici provode najviše vremena, tu bi trebalo da se osjećaju sigurno, mirno i shvaćeno. Nažalost, porodicu od kraja rata do danas nagrizaju neimaština, nepravda, nesklad.
- Teška ekonomska situacija je osnovni razlog većine problema sa kojima se suočavamo. Roditelji su prisiljeni da rade, kada dođu kući, umorni su i nesretni. Djeca su prepuštena sama sebi i društvenim mrežama. Imamo problem i sa nerazumijevanjem razvojnih faza kod djece koje se bitno razlikuju u odnosu na generaciju roditelja. Više ništa nije isto niti se može uporediti, a ako počnemo upoređivati, nastane problem. Ključno je u svakom trenutku znati gdje su i šta rade djeca, šta im je pristupačno i uspostaviti kontrolu. Da biste uspostavili kontrolu, morate biti prisutni, da biste bili prisutni, morate imati obezbijeđenu egzistenciju, govori Mubera Hodžićlemeš, menadžerica Sigurne kuće u Sarajevu, koja naglašava da se i nasilje u porodici iz godine u godinu povećava te da je u 2021. za 30 posto povećan broj smještaja u Sigurnoj kući u odnosu na 2020.
Porodica je osnovna ćelija društva, mirna luka u koju se vraćamo poslije svih životnih oluja i nevremena i velika, najveća odgovornost je na porodici. Međutim, djeca mnogo vremena provode i u školi. Tamo gdje bi nastavnik na početku časa prije dnevnika trebao otvoriti dječija srca, tamo gdje bi nastavnik trebao primijetiti suzne oči djevojčice, drhtave ruke dječaka, koljena koja klecaju, tamne podočnjake i zamišljeni pogled. Tamo gdje su djeca najvažnija, tamo gdje su djeca centar, tamo gdje su svi zbog djece. Tamo gdje se ne dobijaju samo ocjene, bori za prosjek i rezultat, nego tamo gdje se čuje dječiji šapat i čuvaju dječije tajne.
- Krajnje je vrijeme da natjeramo obrazovne vlasti da se djeca rasterete teškog obrazovnog sistema, a nastavnici nepotrebne administracije. Djeci treba reducirati broj predmeta, škola mora biti mjesto na koje će djeca rado ići i lijepo se osjećati. Rijetki su nastavnici koji u odjeljenju mogu i trude se da uoče u kakvom
Ako je dijete zapostavila porodica, prijatelji, zajednica, mi ostali trebamo pomoći, rekao je Sivro
raspoloženju su učenici, mogu li pratiti novu lekciju, jesu li sposobni za provjeru znanja. Najvažnije je ispoštovati formu, broj sati, nastavni plan. Niko ne prati rad, posvećenost i brigu nastavnika u ovim i ovakvim situacijama, ali se itekako prati da li je upisan čas, obrađena lekcija koja je po planu i programu i sl, kaže Saudin Sivro, predsjednik Sindikata osnovnog odgoja i obrazovanja KS-A.
Sivro naglašava da je sistem u potpunosti zakazao. U KS-U je trenutno 110 osnovnih i srednjih škola, Ministarstvo za odgoj i obrazovanje KS-A umjesto 200 odobrilo je 59 radnih mjesta psihologa i socijalnih radnika.