Strašna noć

U dobro zatvorenim vagonima vozili smo se čitavu noć ne znajući kuda. Ljudi koji su poznavali ovaj kraj govorili su da idemo u Jastrebarsko

Stajali smo po naređenju nepomično, oskudno obučeni i sleđeni od kiše. Kretati se nismo smjeli, a i nismo imali kud. Čekali smo svoj red za koji nismo znali šta znači. Svaki dan su stizale nove grupe ljudi koje nisu znale ništa da nam kažu. Onda su počeli odvoditi grupu po grupu u nepoznatom pravcu. Bilo nam je jedino jasno - da se više nikada nećemo vidjeti.

Konačno, i na nas je došao red. Strpali su nas u neki kamion i odvezli preko Velebita. Spuštajući se niz velebitsku strminu prema moru, ustaše su se iznenada zaustavile i vratile nas u Jadovno. Nije nam bilo jasno zašto su nas vozili dalje, kad su sve ostale ubili ovdje.

Ali neko nas je od mještana, koje smo sreli, obavijestio da će Talijani za koji čas stići ovamo i da su nas ustaše zato vratile nazad.

Neljudska igra

Pala je hladna, tamna noć. Veče je stiglo i nas su ustaše zatvorile u jednu štalu. Do nas, u drugu štalu, zatvorili su muškarce koji su i ranije bili sa nama. A zatim su ustaše počele navaljivati na štalu u kojoj su bile žene, tražeći da izađu one koje su oni svojim reflektorima osvijetlili. Reflektor je šetao od jedne do druge po štali. Ona djevojka na kojoj bi se zaustavio snop svjetla morala je da izađe. Nastala je neravnopravna i neljudska igra ustaških zvijeri sa nemoćnim i nezaštićenim ženama. Starije žene skrivale su mlađe, ali ustaše su počele silom da vuku djevojke iz štale.

Braneći se, drugarica Bojka Grahovac iz Stoca udarila je jednog ustašu, a on je zauzvrat tukao sve po redu.

U toj strašnoj noći odveli su muškarce koji su bili u susjednoj štali.

Ujutro su stvarno počeli da stižu Talijani. Nas su ustaše brzo ukrcale u kamion i povezle na gospićku željezničku stanicu gdje smo našli pune vagone zatvorenika sa kojima su ustaše bježale pred Talijanima.

Tu sam našla preživjele Jevreje iz logora na Pagu, među kojima u Mostaru dobro poznatog Alkordna, zvanog Hodža. On mi je rekao da su svi njemu poznati Mostarci, među kojima i moj otac, zatim Rade Bitanga,

Vaso Tošić i drugi, ubijeni u logoru.

U dobro zatvorenim vagonima vozili smo se čitavu noć ne znajući kuda. Ljudi koji su poznavali ovaj kraj govorili su da idemo u Jastrebarsko. Tako je i bilo.

U Jastrebarsko smo stigli 17. ili 18. avgusta 1941. godine. U logoru smo našli ljude sa svih strana, među kojima veliki broj žena iz Hercegovine, čiji su muževi, sinovi ili očevi već bili pobijeni. Zajedno sa muškarcima strpali su nas ovaj put u neki žitni magacin.tusamseponovosrelasarudom Rozničekom i Mijom Rajićem, koji su me upoznali sa Ankom Buturac i drugim drugovima i drugaricama koji su odranije bili na robiji. Tada su Bakarić Sofiju i mene primili u svoje društvo, koje se u strogoj ilegalnosti zvalo “kolektiv”.

Logor nije bio ograđen, a niko od ustaša nije znao koliki se broj zatvorenika nalazi u tom logoru. Postavila sam Rudiju pitanje: - Šta čekamo? - misleći na bjekstvo.

Rudi mi je odgovorio: - Drugarice, nije direktiva. Nisam znala ko treba da izda tu direktivu. Mislila sam onda, i danas, da je to trebalo da učini zagrebačka partijska organizacija.

S obzirom na takvu situaciju u logoru, iako nisam znala kakav je, u stvari, stav o ovom pitanju, mislim da je mogao pobjeći jedan manji broj komunista koji su poslije našli smrt u Staroj Gradiški i Jasenovcu.

Nakon desetak dana boravka u Jastrebarskom logor je rasformiran, a zatvorenike su odveli u druge logore: Jasenovac, Kruščicu, Koprivnicu itd. U Koprivnicu nas je otpremljen manji broj, uglavnom Hrvata. Tu smo ostali do januara 1942. kad se ovaj logor rasformirao, a nas su odveli u Jasenovac. Od prvog dana mog hapšenja sa mnom je bila Bakarić Sofija, tipografska radnica iz Mostara, koja je na saslušanju i sve do njene tragične smrti imala sjajno držanje.

Mučenje zatvorenika

Iz koprivničkog logora pobjegle su Buturac Anka i Gržetić Maca. U pripremi bjekstva učestvovali smo Bakarić Sofija, Rozniček Rudi, Markotić Ružica i ja. Bjekstvo je dobro izvedeno. Na takozvanoj zatvoreničkoj šetnji, po unaprijed stvorenom planu, šetali smo zajedno Anka i ja, Maca i Sofija. U momentu kad se smjenjivala ustaška straža Anka i Maca su iza stražarevih leđa napustile logor, dok smo se Sofija i ja vratile ispred njega. Kad su ustaše saznale za njihovo bjekstvo nastalo je pravo mučenje zatvorenika, jer su dobro znali ko je Anka Buturac.

Rudu su toliko tukli da je bio po čitave sate u besvjesnom stanju. Bila je zima teška i hladna, a njega su držali u podrumu na goloj vlažnoj zemlji i svaki dan ga ponovo tukli.

Izdavačko preduzeće “Veselin Masleša” iz Sarajeva daleke 1961, u okviru jubilarne godine narodne revolucije, objavilo je zbirku sjećanja bivših interniraca i deportiraca. Kako je umjesto predgovora zapisao Nedo Zec, “ovi naši prilozi su pomalo teški i tužni, ali budnost koja je nama neophodno potrebna u sadašnjoj međunarodnoj situaciji kada se povampiruju razni oblici nacifašizma oko nas - ta budnost se ne podržava lijepim pjesmama uspavankama, nego muškim neuvijenim opomenama”. Te riječi upozorenja i danas su, nažalost, aktuelne. Ideja da se vratimo ovom štivu u formi feljtona potekla je od uvaženog novinara i urednika Oslobođenja, dr. Aziza Hadžihasanovića, koji nas je nedavno napustio.