Rvomajskih praznika
rom. Toga dana brojne porodice i prijatelji okupljali bi se u prirodi uz hranu, piće, pjesmu i igru i družili od ranih jutarnjih sati do kasno u noć. Mnogi su taj praznik planirali i nekoliko mjeseci prije. U Sarajevu je bio čuveni prvomajski uranak. Stariji sugrađani ga se sjećaju posebno na Vratniku, Zlatištu i Vrelu Bosne i kažu da su na tim druženjima čak i sklapani brakovi.
- Obavezna je bila harmonika, pjevali smo sevdalinke od kojih je najpoznatija bila “Što je lijepo vrelo Mošćanice”, bez koje nijedan uranak nije mogao proći, okretali smo janje na ražnju i svi uživali, a znalo nas je biti i po 50. I tad smo imali manje, ali nam je bilo slađe, kažu nam naši sugrađani i dodaju da se ta lijepa tradicija sada ne praktikuje kao nekada.
Rijetkosad,kažu,nekoidenauranke poizletištima,većseporodicevećinom okupenavikendicama.pričajunamda se svakog 1. maja moralo ustajati veoma rano da bi se pronašlo neko lijepo mjesto u prirodi ili pored rijeke, na merajikakosuvoljelireći,aiposebnozbog ražnja. Dok se janje ne ispeče, žene bi pripremile uštipke, pogaču, pitu ili nešto drugo za doručak. Oni hrabriji bi se nekad znali i okupati u rijeci. Muški bi noć prije 1. maja pripremili drva za logorsku vatru koju bi zapalili rano ujutro, oko koje bi se svi okupili, a nezaobilazno je bilo i porodično fotografisanje uz janje čim bude pečeno.
Mnogi naši sagovornici ističu da se zbog današnjeg prebrzog tempa života omladina ne zna družiti i uživati onako kako su to oni praktikovali. Napominju da svi trče za obavezama, poslom, nemaju vremena jedni za druge, a čak ni za najbliže.
Kupovina u Trstu
Znala su se tada organizovati i lijepa sindikalna prvomajska putovanja, ali i porodični šoping-izleti, gdje je najpopularnija destinacija bio Trst. Na reverima
Osim uranaka, 1. maj je bio i u znaku priredbi, smotri, parada kojima je prethodilo veče u kome su se palile prvomajske vatre, najavljujući dan koji dolazi
su ljudi nosili crveni karanfil kao simbol prolivene krvi radnika boraca. Stariji stanovnici Konjica pričaju nam da je i za njih nekada taj praznik bio poseban. Kažu da su kamionom znali ići na odredište gdje su bile postavljene klupe, a potom bi uživali u druženju s porodicom. Najčešće je to bilo na Boračkom jezeru. Dječica su se igrala, ali kupanja nije bilo zbog ledene vode.
Navode da je najljepša od svega bila jutarnja budnica, a sjećaju se da je na kamionu bio trubački orkestar koji je u pet sati ujutro svirao partizanske pjesme i budio cijeli grad. Kažu da je kompletan Konjic tad bio pun razdraganosti, a danas toga više nema.
Prvog maja 1970. na stranicama Oslobođenja stajalo je “Povodom Međunarodnogpraznikarada,čijaproslava pada u vrijeme 25-godišnjice pobjede nad fašizmom i potpunog oslobođenja zemlje, čestitamo svim radnim ljudima Jugoslavije velike majske praznike i dostignuća u izgradnji i razvoju samoupravne socijalističke zajednice ravnopravnih naroda i narodnosti. Radničkoj klasi i svim radnim ljudima grada i sela želimo nove uspjehe u našoj borbi za bolji, sadržajniji i srećniji život”.
Tih sedamdesetih godina Sarajevo je imalo izuzetnu priliku da slavi mladost i rad. Prvi maj nije mogao proći ni bez štafete mladosti koja je te 1970. dočekala prvo majsko jutro u izviđačkom logoru na Ilidži uz pjesmu mladih i žubor rijeke Željeznice čime je počelo prvomajsko slavlje. Tada su prvi izletnici bili učenici drugog razreda gimnazije “Braćaribar”,anaterasitadašnjegkristal bara družili su se istaknuti društveno-politički radnici (Miodrag Bogićević, Osman Hašimbegović, Marženko Materić, Mehmed Šišić i drugi). Na staroj ilidžanskoj cesti bila je nepregledna kolona automobila, jer su mnogi krenuli do jadranskih plaža. Ipak, bilo je i izletnika koji su voljeli uživati uz tok
Miljacke, a neki i uz kamenu Koziju ćupriju i praznovati u zelenom pejzažu kraj žubora vode. Gužve je znalo biti i na Trebeviću (mnogi su voljeli uživati uz uspinjaču), od Ravna do Brusa u šumarcima. Slavilo se i na Jahorini, Crepoljskom, Bukoviku, u Pionirskoj dolini, na okolnim izletištima, jednostavno, Sarajevo je tada uronilo u nekakav svečarski fluid (citati iz Oslobođenja).
Prvog maja 1974. u organizaciji Gradske konferencije Saveza sindikata veliki broj članova sarajevskih radnih kolektiva krenuo je na Tjentište da bi na tom istorijskom mjestu proslavio Praznik rada. U organizaciji preduzeća Unioninvest organizovan je bio i prvomajski izlet za radnike u Tučepe, Slano i Bašku Vodu. Brojni građani su pomoću svojih radnih organizacija, planinarskih društava, fakulteta i škola ispunili planinarske domove na Jahorini, Palama, Crepoljskom, Bukoviku, Treskavici, Bjelašnici i Romaniji.
Tri osmice
Posljednji veliki prvomajski protest predstavnika Sindikata metalaca FBIH i radnika metalske industrije održan je prošle godine u Sarajevu, na kojem su izrazili nezadovoljstvo radom vlasti, ali i Udruženja poslodavaca FBIH. Okupljeni radnici tada su poručili da su njihovi zahtjevi ujedno i zahtjevi svih industrijskih sindikata u Savezu samostalnih sindikata BIH uz parolu: “Naša tolerancija će se vašoj bahatosti suprotstaviti velikim radničkim buntom!”. Istog dana u Sarajevu marširali su nezadovoljni rudari.
Prošlegodine,nameđunarodnipraznik rada, Sindikat trgovine i uslužnih djelatnosti je organizirao protestni marš pod sloganom “I grob i rob! Šta nam još spremate?” Saopćili su da “oni nemaju šta slaviti, jer imamo državu koja samo što nam nije dušu uzela”.
- Oni su ti kojih nema za Prvi maj da govore o onome što ih boli. Naša je obaveza da govorimo šta ih boli, a ne traže puno. Samo plaću od koje mogu preživjeti, da budu slobodni na ovaj dan, poručili su iz Sindikata.
Inače, Međunarodni praznik rada slavi se u znak sjećanja na 1. 5. 1886. kada je na stotine američkih radnika izašlo na ulice i tražilo “tri osmice” (osmočasovni radni dan, osam sati zabave i osam sati sna). Chicago je bio centar radničkog bunta, a nekoliko godina kasnije, na Prvom kongresu Druge internacionale, odlučeno je da 1. maj bude praznik radnika u cijelom svijetu.
Ombudsmeni Bosne i Hercegovine Jasminka Džumhur, Nives Jukić i Ljubinko Mitrović uputili su čestitku građanima i građankama BIH povodom 1. maja - Međunarodnog praznika rada, te još jednom ukazali na značaj poštivanja radnih prava. Istovremeno, upozoravaju na kompleksnu situaciju u kojoj se trenutno nalazi BIH, a gdje je pravo na rad u velikoj mjeri ugroženo, pri čemu najveće posljedice osjete stanovnici BIH u svakodnevnom životu, kada je prisutan konstantan rast cijena namirnica i troškova života, dok plaće ostaju iste.
Protesti radnika
Radnici Ginexa iz Goražda ne namjeravaju napustiti krug tvornice, a najavljuju čak i blokadu grada. Povod za njihovo okupljanje, koje je počelo još u toku dana, bila je najava da će Nadzorni odbor Ginexa predložiti Vladi FBIH smjenu uprave ove tvornice, predvođenu direktoricom Muneverom Fočo.
Uprkos protestima, NO je usvojio prijedlog za smjenu. Vlada FBIH je prihvatila prijedlog i dala saglasnost odboru za smjenu članova uprave. Međutim, kako radnici nisu namjeravali napustiti krug tvornice, Nadzorni odbor Ginexa je donio odluku o odgodi smjene dok se ne obavi razgovor sa predstavnicima sindikata.
Podignuta optužnica
Tužilac Posebnog odjela za ratne zločine podigao je optužnicu protiv Nikole Koprivice, zvanog Nidžo (1954), koji se tereti za zločin protiv čovječnosti. Optuženi Koprivica se tereti da je u okviru širokog i sistematičnog napada na civilno stanovništvo bošnjačke nacionalnosti u opštini Sokolac, u svojstvu pripadnika Vojne policije VRS-A, zajedno sa drugim pripadnicima VRS-A, 21/22. septembra 1992. učestvovao u napadu na mjesto Novoseoci. Koprivica se tereti da je pucanjem iz automatskog oružja učestvovao u ubistvima žrtava. Na navedenoj lokaciji ubijene su 44 osobe.