Počast žrtvama rat(ov)a
”Danas odajemo počast hiljadama žrtava ubijenih u Jasenovcu, kao i svim žrtvama nacizma i fašizma tokom Drugog svjetskog rata. S ovog mjesta pozivam političke lidere i institucije da odaju počast žrtvama tako što će se ponovo obavezati da će raditi na pomirenju. Prihvatanje prošlosti, bez obzira na to koliko to bilo bolno, prvi je korak u sprečavanju budućih masovnih stradanja”, rekao je Michael Murphy, ambasador SADA u našoj zemlji, u petak, nakon što je s kolegama položio vijenac u Donjoj Gradini.
Uz američkog ambasadora bili su Matthew Field, britanski ambasador, Marco di Ruzzo, italijanski, njemačka ambasadorica Margret Uebber, švedska ambasadorica
Johanna Strömquist, slovenački ambasador Damijan Sedar, ambasadorica Češke Ivana Hlavsová, Christian Schmidt, visoki predstavnik u BIH te predstavnik Delegacije EU u našoj zemlji.
Nakon Donje Gradine, ambasador Murphy je otišao u Žepče i tu odao počast svim civilnim žrtvama rata iz devedesetih. Naime, 2017. općinske vlasti Žepča, a na inicijativu Udruženja civilnih žrtava rata Žepče, podigle su spomenik svim civilnim žrtvama rata, prvi takav u BIH. “Odajemo počast u ime američkog naroda svim civilnim žrtvama rata”, naglasio je Murphy, ponovo pozivajući na dijalog o mirnoj budućnosti, tvitala je Ambasada SADA u BIH.
Prije rata u Domaljevcu su živjela 4.152 stanovnika. Najoptimističniji podaci danas, ukoliko se uzme popis stanovništva iz 2013. godine, kažu da u ovom mjestu živi 3.295 Domaljevčana, ali i to je daleko od istine. Općinske vlasti tvrde da je ostalo barem 2.500 Domaljevčana, dok sa terena, iz ulica u kojima od deset kuća u samo jednoj od njih gori oganj u zimskim danima, dok su na prozorima ostalih čvrsto spuštene roletne, dolaze poražavajući podaci koji kažu da jedva ima i hiljadu stanovnika.
Cvijeće i životinje
Među tih hiljadu su i Jelena i Đuro Anđić, bračni par u penziji koji je svoj mir našao u sve praznijem Domaljevcu. Jelena je penzionisana učiteljica, a suprug Đuro je sekretar škole u kojoj je Jelena radila. Kako kažu, nedostaju im komšije, nedostaju im puna dvorišta i iznenadne posjete, ali se polako i navikavajunamirkojivladaunjihovojulici.
- Bilo bi bolje da su komšije tu. Često mi naumpadne prijašnje vrijeme, kad smo se okupljali, kad smo imali vremena jedni za druge, kad stalno neko ima u dvorištu. A danas je došlo vrijeme da niko nikoga ne posjećuje, niti se dolazi često, ali više nema ko ni doći. To mi najviše nedostaje, kazala nam je Jelena Anđić.
Anđići kažu da nikada nisu ni pomišljali napustiti Domaljevac iako im je jedna kćerka otišla u Njemačku. Imaju dvije penzije i bave se poljoprivredom, čime ispunjavaju svoje dane.
- Sad imam penziju i nikad mi nije palo na pamet da odem odavde. Bavimo se svačim i meni je jako lijepo ovdje.jednakćerkajeunjemačkoj,adruga je u Graničnoj policiji, u Orašju. Držimo svinje, kokoške, radimo u plasteniku, imamo malo cvijeća i tako nam prolaze dani, dodala je Anđić.
Koliko Domaljevčana danas nema u rodnom kraju, najbolje ilustruje slučaj Đure Kesića, hroničara, politologa i stalnog kandidata na izborima za načelnika ili vijećnika, na kojima stalno gubi. Kaže nam da je to zbog njegovog antihadezeovskog opredjeljenja. Đuro Kesić od 2014. godine, otkad je ostao bez posla, uređuje dvorišta u susjedstvu.