Pariz moje mladosti (LXXXIII)
Objavljujemo odlomke iz knjige u nastajanju: naša suradnica, naučnica i književnica, koja već dosta dugo živi u Parizu, ispisuje tekstove o gradovima i licima
Ti ne znaš ništa o mom bogatstvu Skrivenom za tvoje moćne oči
(Ti ne znaš da meni je
Mnogo više
Sudbina
Namrijela i
Dala)
Odavnosumnoginaučnici na Balkanu namjerili da iz prošlosti, pa tako i istorijskih knjiga izbrišu bogumilstvo, religiju koju neki istraživači smatraju i monoteističkim dualizmom. Među velikim istoričarimaiistraživačimakojejezanimalo bogumilstvo nije bilo samo onih koji su se rukovodili nerazumljivom mržnjom prema samom imenu bogumili, i onih koji su bili rukovođeni ljubavlju prema vlastitoj naciji - oformljenoj tek u skorašnje doba - nego je tu oduvijek bilo i onih koji su vrlo dobro znali istorijsku istinu, ali nisu smjeli da je naglas kažu, ili su je jedva izgovarali polušapatom.
Paranoično rezonovanje
Takvim, nažalost, moramo smatrati i profesora Nedima Filipovića, koji se očito bojao prvenstveno komunista i zvanične istorije koju je proklamovala Partija, i njena ideologija “bratstva i jedinstva”. Ta ideologija je bila bazirana, kako tad, tako i sad (iako je bratstvo pokopano devedesetih) na osmanskom millet-sistemu, to jest na pravima naroda, a ne na ljudskim pravima; nacionalnog identiteta naravno nije bilo, a stanovništvo se dijelilo samo po religiji, kao i danas. Danas su - ja samo podvlačim banalnu činjenicu - prava u Bosni svedena samo na “ljudska prava” tri “konstitutivna naroda”, iako u Bosni pored tri religije koje se smatraju glavnim, postoji još niz religija, pa i “ateistička religija”, a može se reći da postoji još naroda koji bi takođe trebalo da imaju sva prava na ovu zemlju kao i te tri samoproklamovane glavne religije-nacije. To su, kako znamo, takozvani Ostali, tačnije nepostojeći “elementi” u državi. Živi mrtvaci!
Bosanski naučnici prošloga vijeka su znali da je u Bosni prvenstveno tinjao srpski nacionalizam, a potom i hrvatski, dok se kod Bošnjaka, zvanih tada Muslimani, najviše radilo o religijskom identitetu. Naučnici koji su otvoreno pisali o postojanju bogumilizma u Bosni napadani su ili kao neznalice, ili kao “unitaristi “(tako je i danas), jer bi postojanje bogumila značilo po njima da zemlja pripada samo Bošnjacima, a ne i Srbima i Hrvatima. To je paranoično rezonovanje. Zašto zemlja u kojoj je u prošlosti postojala dualistička religija, koja je nestala i više ne postoji, znači brisanje hrišćanstva? Tako samo paranoidni vjernici mogu razmišljati. A tako oni i razmišljaju, budući da je svaka nacionalistička svijest paranoidna u suštini. Potom, ti konstitutivni narodi, posebno hrišćani koji negiraju i sam naziv bogumil, istovremeno se odnose arogantno i negiraju postojanje drugih naroda i religija, kojima takođe - ponavljam - pripada zemlja, i to na isti način kao i njima.
Kako je samo zamorno i kako je neophodno ponavljati sve to u vezi sa zemljom, nekad zvanom Bosante, kad je bila dio Rimskog carstva! Koja dakle vuče odavno svoje interesantne korijene, bila slobodna u tom času, ili ne sasvim. I koja je oduvijek bila omražena većini hrišćana, koji su tu rođeni, kao što je to slučaj i sa većinom njihovih očeva. Slično nešto nalazimo kod Rusa koji žive u drugim zemljama; tako je bilo u istočnom dijelu Ukrajine prije Putinove invazije, ali je većina Rusa zbog zločinakojijeputininadnjimapočinio, “oslobađajući ih nacista”, postala Ukrajinci, proukrajinci i solidarni sa svim Ukrajincima.
Aktuelnoivažnoostajedakleidanas pitanje bogumila, na koje su kletve bacale, progonile ih i ubijale ne samo ortodoksne religije, nego i posthumno, nakon više stoljeća to rade i savremeni istoričari. U Francuskoj je bio identičan slučaj s katarima, koji su protjerani iz zemlje ili pobijeni na najsvirepiji način. Dakle i njima su pokušali da “zatru trag”, kao što općenito i u novijoj istoriji tako žele da urade diktatori nekim grupama ili narodima (Hitler je htio zatrti trag Jevrejima, Ciganima, Slavenima, itd, Karadžić i Mladić Bošnjacima, Putin Ukrajincima), ali nikad ni najveći zločinci nisu u potpunosti uspjeli zatrti trag nekom narodu, niti pokretu, niti religijskoj grupi, čak ni najorganizovanijizločinci,sanajsofisticiranijimoružjem. To su diktatorske iluzije.
Kadjeriječokatarima,onidanaspostoje više nego ikada ranije. Upravo se danasotkrivanjihovpokret,njihovareligija, njihov način života, nazivaju ih i daljedobrimljudima,slavese,pravese
”Očistiti” bogumile iz prošlosti znači de facto podijeliti Bosnu, “jer ona nikad nije ni postojala”. To je u stvari jedan od načina da se negira postojanje Bosne
dokumentarci o njima, objavljuju eseji i na njihovom, oksitanaskom jeziku, otvaraju škole na tom jeziku, pišu naučne knjige o njima.
Što se bogumila tiče, i dalje se pokušava da im se zatre svaki trag: “očistiti” bogumile iz prošlosti znači de facto podijeliti Bosnu, “jer ona nikad nije ni postojala”. To je u stvari jedan od načina da se negira postojanje Bosne. A bogumili nisu jedini dokaz o postojanju Bosne.
I ti si nakanio da me pod svaku cijenu uništiš
Ali nikako da nađeš istinski put Do mene
Čitajući šta se sve piše danas o ovom dualizmu u Bosni, naišla sam na nebrojeno referenci i djela čiji su autori Francuzi, Talijani, Grci, Amerikanci, Srbi, a vrlo malo Bosanci. Njih u stvari i nema.
Francuzi su takođe ovom “fenomenu” posvetili dosta pažnje. A svi odreda o tom pitanju (od njih izuzimam Alexandra Popovica koji je negirao postojanje bogumila, ali nije nikad pisao o tome) kažu da su bizantijski carevi imali dvosmislen stav prema bogumilima. Ponekad su potiskivali taj pokret, aponekadgaupotrebljavaliusvojukorist. Budući da su bogumili po njima bili nadahnuti manihejstvom, Katolička i Pravoslavna crkva su se protiv te religije, smatrajući je herezom, borile upotrebom sile. Dugo se smatralo da je bogumilstvo u osnovi religije
Nije se Nemanja zadržao samo na spaljivanju knjiga. Bogumili su kažnjavani tjelesnim kaznama, spaljivanjem na lomači, sječenjem jezika, žigosanjem po licu, progonom
kataraidajeonoinspirisaloovajpokret u Francuskoj. Ipak, ima puno Francuza koji smatraju da se katarizam javio nezavisno od bosanskih bogumila i propovijedanja popa Bogumila, što se meničinivrločudnimkao point de vue.
Pop Bogumil, po kome je pokret i dobio ime, prvo je propovijedao svoju vjeru u bugarskoj Trakiji, gdje je imao veoma mnogo uspjeha, potom se taj pokret preselio na zapadnu Bugarsku, gdje takođe uspješno djeluje od 10. do 12. v. Pokret ima uspjeha naročito kod običnih ljudi i tako će biti sve dok pokret ne bude prognan od vizantijskog cara Aleksisa I Komnina (1081-1118). Bogumili bježe u Srbiju, gdje nailaze na stanovit uspjeh. Taj uspjeh će trajati sve dok ih Stefan Nemanja i njegov brat Sveti Sava ne počnu proganjati. Na kraju će uspjeti da sve bogumile protjeraju iz Srbije prema Bosni, gdje će ih objeručke dočekati ban Kulin, pa će ta religija ostati pod njegovom zaštitom od 12. do početka 14. vijeka.
Ovako razmišljaju brojni francuski istraživači i zaključuju da je bogumilsko vjerovanje “važan faktor u razvoju Bosne u cjelini”, dodavši da je pokret potpuno iščezao neposredno prije osmanskog osvajanja zemlje. Isti istoričari smatraju da su svi bogumili prihvatili novu religiju i da je “upravo bogumilski vjerski supstrat pogodovao prelasku na islam dijela balkanskih Slovena (Pomaka, Goranaca i Bosanaca) i dijela Vlaha (tj. Moglenita)”. Jedan od autora smatra da slavenski hrišćanski istoričari, sa svoje strane, tvrde da je glavna motivacija za prelazak na islam bila mogućnost bjekstva od harača i otmice dječaka, njihovo prisilno regrutovanje u janjičare (“devširme”, danak u krvi).
Jedan od francuskih istraživača će reći o bogumilstvu sljedeće: “Kao i mnoge jeresi koje su efektivno proganjane, bogumilska doktrina nam je poznata kroz denuncijacije njihovih protivnika, naročito preko ‘Traktata protiv bogumila’, sveštenika Kozme, s kraja 10. vijeka.” (Ovu knjigu sam našla u francuskom prevodu: Cosmas le prêtre, Le Traité contre les Bogomiles (vers 972), traduction et introduction de Charles Puech et A. Vaillant, Paris, 1945.) To je i jedino djelo ovog bugarskog popa, koje je ostalo u rukopisu i koje će postati poznato tek u 15. stoljeću, a najstariji prepis je pronađen u Novgorodu, pisan na starobugarskom, pod naslovom “Slovo”, dok su svi prepisivači inače bili Rusi. Tu se mogu pročitati i komentari prepisivača koji očito nisu nimalo bili naklonjeni ovom popu. Naslov najstarijeg rukopisa glasi: “Kozma, nedostojni sveštenik. Govor (Slovo) protiv nedavne bogumilske jeresi”.
U Srbiji postoje krmačije, klevete bačene na srpske bogumile, koji su evidentan dokaz za postojanje ove jeresi i u Srbiji.
Francuzikažutakođedasubogumili zaslužni za bogatu apokrifnu literaturu koja svoje subjekte crpi iz hebrejskih i hrišćanskih legendi. Apokrifni bogumilski tekst u kome je sažeta njihova doktrina, “Tajna knjiga”, stigao je do Evropljana u latinskom prevodu, posredstvom katara, za koje je siromaštvo, kao i za sufije, bio ideal života na zemlji, nasuprot bogatoj i korumpiranoj crkvi.
Bogumilstvo, koje se može dakle definisati kao heterodoksno hrišćanstvo, nadahnuto kršćanskim gnosticizmom, manihejstvom i pavlikanstvom (jermenskom sektom koja je usvojila maniheizam), za francuske istraživače nesumnjivo je dualističko vjerovanje gdje upravljaju dva principa, Dobro i Zlo, Bog i Đavo. Čitav materijalni svijet, uključujući tijelo, smatra se djelom Đavola i stoga je osuđeno na zlo. Samo je duša djelo Božije. Shodno tome, bogumili su, vjeruju francuski istoričari, vodili asketski život, uglavnom uzdržavajući se od upotrebe mesa i vina.
Bogumili odbacuju Stari zavjet i proučavaju samo jevanđelja, posebno Jovanovo,odbacuju,poputkatara,crkvu jer smatraju da ona pripada Đavolu, optužujući je da je korumpirana. Bogumili odbijaju i sakramente, a na molitve gledaju prvenstveno kao na ličnu aktivnost. Bogumili, međutim, prepoznaju duhovne vođe, “Savršene”, one vjernike koji su posebno uzorni i velike askete. Isto to nalazimo i kod katara, kao što dio toga možemo naći i kod sufija;tuprvenstveno mislim na Savršenog čovjeka, Insan al-kamil (koncept je posebno razvio Ibn Arabi), kao i na izolaciju koja je za mistike vrlo važna i koju nazivaju halvet. Istovremeno se odriču dobrobiti ovoga svijeta, kao i katari, kao i bogumili.
Osim kod Kaime Babe, nemoguće bi bilo kod ijednog drugog sufije sresti aluziju,ajošmanjepomenobogumilima, maniheizmu, zoroastrizmu, katarizmu... budući da to za njih ni ne postoji, a ako postoji, pripada politeizmu protivkogaseislamborioibori.poezija i Kaimi Babe, kao i mnogih drugih sufijskih pjesnika, prepuna je, međutim, aluzija na biblijske događaje, čime najzad obiluje i Kur’an. Drugim riječima, Kur’an (Qur’ân, u bosanskom se već stoljećima izgovara bez hijatusa, Kuran), ova Knjiga, Kitab, Ćitab, ili Musaf, dakle, ne može se čitati bez prethodnog poznavanja Biblije. Kao što je nemoguće razumjeti sufijsku poeziju ukoliko nismo prethodno pročitali i Kur’an i Bibliju.
Bogumilstvo je našlo takođe mnogo pristalica i među carigradskim monasima, tvrde francuski naučnici. U francuskim tekstovima možemo pročitati i sljedeće: “Danas je utvrđeno da su bogumili slali misionare u zapadnu Evropu, na primjer putovanje bugarskog patrijarha Nikite (Nicétas) koji je 1167. godine predsjedavao ‘katarskim saborom’ Saint-félix-de-caraman .... Iakonepostoji način da se dokaže da su bogumili osnovali katarski pokret, odnosi između bogumila i francuskih katara činili su nesumnjivo važnu komponentu istorije srednjovjekovnog hrišćanstva jer su bogumili, patareni i katari imali srodne vjerske pokrete koji su proglašenijeretičkim,aprotivkojihsuseborile i Vizantijska i Latinska crkva, razdvojene 1054. g. Čak i u odsustvu dokazane pripadnosti, de facto se mogla stvoriti solidarnost između ovih savremenih pokreta, teološki bliskih i jednako proganjanih. U najmanju ruku, uticali su uzajamno jedni na druge, pri čemu je svaki pokret zadržavao vlastitu autonomiju i originalnost.”
Zemlja priteže nebo visoko O da sam ptica da sam soko
U žitiju Svetoga Klimenta, učenika Ćirila i Metodija, pominje se takođe “zla jeres” koja se širi Balkanom - što je samo još jedan dokaz o postojanju te “jeresi”. Imala sam prilike da pročitam i tekstove novijeg datuma nekih srpskih autora; jedan od njih kaže da je za srpsku istoriju “najzanimljivija priča o obračunu Stefana Nemanje sa bogumilima”. Isti autor tvrdi da je “o tome pisano u žitiju Simeona Mirotočivog, gdje se navodi da ni sam Stefan Nemanja nije znao da se u njegovoj zemlji ukorijenilo bogumilstvo, đavolja rabota, jeres i kukolj koji je ušao u srpsku državu”. Srpski vladar je knjige “nečastive” spalio i iskorijenio bogumilstvo u Srbiji. Nije se Nemanja zadržao samo na spaljivanju knjiga. Bogumili su kažnjavani tjelesnim kaznama, spaljivanjem na lomači, sječenjem jezika, žigosanjem po licu, progonom iz zemlje, oduzimanjem imanja. Nakon toga srpski veliki župan je zabranio čak i pominjanje njihovog imena, a vjeruje se da su preživjeli bogumili utočište našli u Bosni. “Kada je riječ o bogumilstvu u Bosni, postoji niz katoličkih izvora koji svjedoče da je ono tamo bilo jako ukorijenjeno, možda i sve do turskih osvajanja.”
Isti autor je dodao da ovakav surov progon bogumila i uništavanje njihovih knjiga upravo jeste “razlog što se danas o njima toliko malo zna i što sva znanja dolaze upravo iz knjiga njihovih protivnika”.
Gorčinov doprinos
Postoji još niz autora koje bih mogla ovdje pomenuti, a čini mi se da ih je najvećibrojmeđufrancuzima.uprkos mnogobrojnim tekstovima, u Bosni se najviše, dakle, negira postojanje bogumila i uopšte se ne piše o njima. Jedna od rijetkih knjiga te vrste objavljena je 2019, pod nazivom “Bogumili”. Knjigu je sa njemačkog preveo Gorčin Dizdar, a njen autor je Rudolf Kutzli. Prevodilac će nam, između ostalog, reći da je 70-ih godina, njemački autor putovao jugoistočnom Evropom i tu naišao na kamenespomenike,kakvedotadanigdje nije vidio. Zainteresovao se za njih i pokušao odgonetnuti i njihovo porijeklo i “njihov slikovni jezik”, da bi 1977. objavio knjigu “Bogumili”.
Gorčin Dizdar kaže: “...Kutzlijevi zaključci dijametralno su suprotstavljeni onome što je u međuvremenu postalo naučni konsenzus u Bosni i Hercegovini i zemljama nekadašnje Jugoslavije, a to je tvrdnja da između stećaka i bogumilstva ne postoji nikakva veza. Upravo iz tog razloga ova knjiga do danas nije izgubila ništa od aktuelnosti; u najmanju ruku ona ostaje najsistematičnijainajelokventnijaekspozicijabogumilske interpretacije stećaka i, stoga, izuzetno značajan plod intelektualne i umjetničke tradicije kojoj su, između ostalih, pripadali i Arthur Evans, Aleksandar Solovjev, Mak Dizdar i Miroslav Krleža. Osim toga, knjiga ‘Bogumili’ bogato je opremljena autorskim fotografijama i crtežima, pa njezina vrijednost leži i u Kutzlijevom osobnom umjetničkom izričaju.”