Užitak za čitanje
Biografija Profesora nudi niz intimnih detalja i omogućava razumijevanje Grebine ličnosti, ideja, angažmana, ali i odustajanja od borbe i pokušaja da promijeni, ako ne svijet i Jugoslaviju, barem Bosnu i Hercegovinu
Profesor mi je rekao da zna za mojuizjavukakojesvakokose makar očešao o Zdravka Grebu ili Boru Kontića nešto napravio u životu. Tada smo se posljednji put vidjeli. Knjiga “Grebo”, koju je o Profesoru napisao Boro Kontić, u izdanju Buybooka ranije 2022. godine, spaja dvojicu važnih intelektualaca bosanskohercegovačkog društva. Grebo je generaciji koja je od njega učila bio Profesor. Profesija mu je postala nadimak, kao što je Davorinupopovićupjevač,ilikaoštoje Boro Nadrealistima i nama na Omladinskom radiju bio i ostao Gazda. Posebneveličinedoživedanapomenjedne opšte odrednice, sagovornici tačno znaju na koju se tačno osobu misli.
Gazdino umijeće
Biografija Profesora koju je napisao njemu blizak čovjek nudi niz intimnih detalja i omogućava razumijevanje Grebine ličnosti, ideja, angažmana, ali i odustajanja od borbe i pokušaja da promijeni, ako ne svijet i Jugoslaviju, barem Bosnu i Hercegovinu. Gazda je maestralnokoristiofusnotezaneophodna objašnjenja konteksta Grebinih priča. Upadljivi primjer je Grebino sjećanje na posjetu Branka Mikulića Kosovu s nepreciznimdatumom.boroufusnoti navodi jedan potpuno nevezani izvor, knjigu Enesa Čengića o Miroslavu Krleži,izkojesevidivjerovatnidatumpremijerove posjete nemirnoj pokrajini.
Jezik knjige je užitak za čitanje, a detalji iz fusnota ukazuju kakvo bi istraživačko novinarstvo trebalo da bude. Rezultat je uglavnom vrhunski istorijski dokument. Ponekada, doduše, nije iz prve najjasnije ko govori u fusnoti, da li Gazda, da li Profesor, ili je, pak, pisac našao neki najnoviji izvor da pojasni okolnosti. Vrhunska knjiga zahtijeva i vrhunsku koncentraciju čitatelja. Kontićeva umješnost u kazivanju priče drži pažnju.bizarnusituacijuizsarajevskog političkog života on nadgrađuje poređenjem s anegdotom Radio Erevana, izmišljotine iz sovjetskog perioda kojom se jedino mogla oslikati bizarnost sistema.
Nakon pročitane biografije, jasniji je žal što započeta serija razgovora dvojicemaltenesaboracanijezavršena.prvi dio biografije je bogatiji osobnim sjećanjima Profesora, potpitanjima i intervencijama Gazde, dok je drugi dio knjige referiranje brojnih javnih istupa Zdravkagrebeuzdodatnapojašnjenja i sjećanja Bore Kontića. Autor je, vjerovatno, izvukao najviše mogućeg iz očitopažljivoskupljenihmaterijala.stanje arhiva u BIH oslikava se i u ovoj knjizi jer glavni izvori su novinski i internetportali. Televizija i radio su zapostavljeni, a Grebo je bio čest gost, jer su njihove arhive velikim dijelom uništene.
Kontić je pažljiv u opisima, najčešće to ostavlja drugima čije izjave citira. Možda je kritičkije mogao prokomentirati neke od tih citata poput onog o “slušanom Radiju Studio 99”, gdje je Profesora zatekao rat, iako je jasno da je taj radio imao ograničenu slušanost zbog manjkavosti tehničkih kapaciteta tokom početaka privatne inicijative u medijima.
Ekstenzivni paragrafi o finskom ustavnom pravu opravdani su Grebinim studijskim boravkom. Pažljivija akademsko-urednička provjera smanjila bi možda ovaj prostor. Vjerovatno je Kontić u pravu jer, na kraju, ovo je knjiga o Profesoru. Njegov drugi studijski boravak, u New Orleansu, također ima zapaženo mjesto. Ostala mi je u sjećanju anegdota koju je Grebo običavao pričati kako je ugledao Café Kafić u New Orleansu koji je neki Dubrovčanin otvorio. Ne spominje se u knjizi. U bogatom životu, punom zanimljivih anegdota, neke su morale izostati.
Nekarakteristično za intelektualca, fudbal je očito bio bitan u Profesorovom životu. Svjedočio sam njegovom ushićenju kada mu je poklonjen Veležov dres nakon povratka petokrake na grb. Mislim da je ljubav prema fudbalu prenio u sjećanja o sopstvenim driblinzima iako, kada smo igrali, skupa s Gazdom, ostao je u sjećanju kao Grebo, a ne kao majstor iz podmlatka OFK
Beograd. Bio je drugačiji od “dosadnih profova”, više narodski čovjek, koji se družio s rajom.
Grebina uloga u osnivanju Pokreta zelenih, kao i sam pokret, uglavnom su prešućeni, možda zbog odavno zaboravljenog pokušaja liberalnog opozicioniranja ‘89. kada je Partija još uvijek kontrolisala politički život. Stoga su alternativneidejeiskazivanekrozbrigu za ekologiju, baš kao što su ovakve pokrete pionirski koristili kao opozicione glasove u baltičkim zemljama i istočnoj Njemačkoj. Očito je da su metode često bile slične u komunističkim društvimanaizdisaju.organizovanjekaravana mira, u kojem je Grebo bio aktivan, umnogome podsjeća na “ljudski lanac” duž tri baltičke republike u nastojanju da mirno sruše sovjetski režim u njihovim zemljama i transformiraju, liberaliziraju društva. Takvu ulogu je imao i Helsinški parlament građana, koji je u čvršćem sjećanju među liberalno mislećima u BIH nego ostatku Evrope upravo zbog uloge Zdravka Grebe u njegovom osnivanju i djelovanju. Povelja 92 s Grebom, iako su joj povodi drugačiji, podsjeća na Povelju 77učehoslovačkojshavelom.umnogočemu Grebo je bio naš Vaclav Havel i Lech Walesa. Jedino BIH nije bila Čehoslovačka i Poljska.
Havel je početkom ‘89. bio politički zatvorenik, a završio godinu kao predsjednik države. Grebo je u posljednju godinukomunizmaušaokaočlancentralnog komiteta da bi u ljeto podnio ostavku. Čehoslovački i jugoslavenski sistemi bili su različiti pa su i uloge vodećih liberala jednog držale u zatvoru, a drugog tolerisale u CK, ali dovoljan je broj sličnosti da su tokom devedesetih bili na istoj liniji fronte - protiv fašizma, nacionalizma i za opšte ljudske vrijednosti.
Na tom frontu je bio i Karim Zaimović,kojijepoginuonasamomkrajuopsade Sarajeva. Boro navodi: “Niko se nije pomjerio dok i posljednji grumen zemlje nije bačen na Karimov mezar. Tako se završio rat u Sarajevu.” Emocionalno, faktički tačno, vrijednosno označen kraj ere.
Hoćemo nastavak
Pet stotina stranica vrhunski je popunjeno zanimljivim opisima, analizama, crticama iz života. Da je malo još poživio Profesor, bilo bi sigurno još bitnih detalja, priča u kojima Profesor inicirajući argument i smisao samo kaže “I?”. Na kraju, kako Kontić kaže: “Nema i, moj profesore. To ti je sve.” Život koji je mogao biti i ostvareniji, možda i sretniji, ali svakako život koji je bio ispunjen, važan, za sebe i ljude oko sebe. Jedva su spomenute žene u Profesorovom životu. Upitno je koliko je imao prijatelja, a kolika je bila bulumenta prolaznika u životnim epizodama. Da li je bio usamljen i pored velike pažnje javnosti? Iz knjige je jasno da je Grebo često, možda i uvijek, odustajao u bitnim momentima za ostvarenje ciljeva. Senad Pećanin ga opisuje kao tri četvrtine ostvarenog, “četvrtina
Boro navodi: Niko se nije pomjerio dok i posljednji grumen zemlje nije bačen na Karimov mezar. Tako se završio rat u Sarajevu
nedostižna za tebe kao što tvoje tri pređene četvrtine mnogi ovdje mogu samo sanjati”.
Profesor je uvijek bio kritičar postojećeg, nikada nije prihvatao situaciju, barem ne predugo, u kojoj je on izvršilac, vlast. Mnogi su ga vidjeli kao spas i željeli u poziciji vlasti, ali redovno je odustajao. Mnogi dokumenti govore o sastancima i debatama ljudi koji su bili vođe institucija, vlada, partija i na kojima je i Grebo učestvovao. On je sam sebe izgradio kao instituciju. Zašto je bio tročetvrtinski ostvaren? Eto, tema za drugo, dopunjeno izdanje. Za početak rada na tom izdanju, mala pomoć: štamparska greška na stranici 324.