Prvomajski uranak
Do rata Brčko je imalo dva kina, sada nema nijedno. Stadion se gradi više od petnaest godina, a o marini na Savi se više i ne priča
gosti bili su Zlatko Lagumdžija, Ivo Komšić, Karlo Filipović, supervizor Robert Farrand i predstavnici SFOR-A. Vladao je optimizam, mjesto je trebalo postati distrikt. O Brčkom se pričalo kao budućem Hong Kongu. Inicirano je da naredne godine Prvi maj bude organizovan na kultnom gradskom savskom izletištu Ficibajr.
Kada je Brčko postalo distrikt, u ranim jutarnjim satima, kroz sva sela i naselja bez obzira na etnički sastav tih mjesta, ljevičari i antifašisti svih nacionalnosti pravili su povorku trubeći sirenama svojih vozila. Budili su narod, pozivali na druženje. Svako je imao zastavu SDP-A i države Bosne i Hercegovine. Bilo je i Titovih slika. Nikome nije smetalo. Bili su svjesni da bez njega ne bi bilo ni države Bosne i Hercegovine.
Kretalo se iz centra, ali i gradskih naselja Klanac, Ivici i Četvrti juli, te iz mjesne zajednice Brezovo Polje. Skupljali su se u Maoči. Iz ovog sela, na čelu kolone sa Aziz-agom Šehovićem, vraćali su se preko Klanca u Brčko. Kolovođa je bio na konju, obučen u čakšire i sa fesom na glavi. Izravno ih je vodio na Ficibajr.
U doba Sdp-ove vlasti, u povorci je sudjelovalo i po dvije stotine vozila. Kad su otišli u opoziciju, bilo je po stotinu. Na Ficibajru se proslavljalo uz folklor. Na platou ispred Kajak-kanu kluba “Hariz Suljić” ženski hor je izvodio sevdalinku “Jutros mi je ruža procvjetala”. Završavalo se roštiljem i govorom predsjednika. Tu su stajale i govore držale, ali se i sa narodom družile, glavešine ondašnjeg Brčkog. Vrijeme u kome je sve cvalo. Međunarodna zajednica je imala jasan cilj, da grad predstavi kao Bosnu i Hercegovinu u malom.
Prvi demokratski izabrani predstavnici lokalne skupštine bili su: Branka Đulić-žilić, Esad Atić, Fadil Tabaković, Marija Arslić, Mirko Pančić i Mustafa
Sinanagić. To je bila prva postava izabranih poslanika SDP-A. Mirsad Đapo je postao prvi demokratski izabrani gradonačelnik. Njegovog prethodnika je postavio supervizor.
Bez euforije
Uranak postoji i danas. No, nema euforije. Iščezla je nada. Od šest spomenutih poslanika (i gradonačelnika) što su imali 2004. godine, danas u brčanskom parlamentu imaju samo jednog, Nusreta Kusturicu.
Za takav ambijent zaslužna je i sama Partija. Nisu se potrudili da opravdaju povjerenje koje im je dato. Kleli su se da nikada neće koalirati sa Strankom demokratske akcije. Čak su se digli i u Sarajevu. Rekli su, nema šanse. No, od 2020. partija je u brčanskoj vlasti. I to sa SDA. Radi se o dosljednosti. Datoj riječi. To je obmana naroda. Ne može se teferičom sve riješiti. Mora se nešto i zaraditi. Dok se u Evropi radnici bore da najniža plata bude što veća, u središtu Posavine radnici se bore da djecu od gladi sačuvaju. Šalju ih bilo gdje, a prije dvadeset godina vraćali su se sa svih strana svijeta u svoje Brčko. Zahvaljujući povratku, grad na Savi je primjer da naša domovina može bolje. Ipak, svi snovi propadnu kad se naš čovjek dočepa vlasti, a pri tome stranac prestane da ga u svemu nadgleda. Da ilustrujem, djeca rođena u Njemačkoj, poslije rata odrasla u Brčkom, posao su na kraju ponovo pronašla u rodnoj Njemačkoj. To je ostalo od našeg Hong Konga.
Grad koji ima budžet veći od dvije stotine miliona bosanskih maraka nema završenu gradsku pješačku zonu, bazene, tržni centar, pozorište, iako održavaju Susrete pozorišta više od trideset godina. Do rata Brčko je imalo dva kina, sada nema nijedno. Stadion se gradi više od petnaest godina, a o marini na Savi se više i ne priča. Omladina na piće i druženje odlazi u Orašje. Osnovne životne namirnice nabavljaju u Bijeljini. U razredima nema trideset učenika, nego po sedamnaest. Negdje i po četrnaest. Kada izađete u centar, u njemu nema Brčaka. Stanovnici ovog mjesta su uveliko radna snaga nekih drugih država. No, tamo nema uranka. Postoji samo satnica. Makar to bilo i na Prvi maj.