Vidovita šjora Kate

Mudra i iskusna starica znala je opšta mjesta, odnosno lako je ulazila u područja gdje se nalaze sadržaji koje opisujemo kao “sve ono što vole mladi”

Religijski pristup govori o preseljenju, Balašević smrt oblači u pjesničko ruho “on ore nebeske njive”, a ožalošćeni puk često upotrijebi ublažavajuću formu za strašnu i tužnu činjenicu pa kaže kako je on ili ona “otišla na bolji svijet”.

Na tijestu mašte i dobrih a beskorisnih ljudskih želja stvar bi u tom “boljem svijetu” mogla biti ovakva: mojoj junakinji šjori Kati Ravlić oduzeti su suvišni kilogrami zbog kojih je, omalena i okrugla, teško hodila i po ravnoj cesti a kamoli po stepenicama svoje kuće, njenom naboranom licu vratile su se mladalačka svježina i ljepota, a konačno je dobila i neku veseliju odjeću od one crne duge haljine slične monaškim odorama iz koje nije nikada izlazila. Kako ljeti, tako i zimi. No, pretpostavke su pretpostavke i umjesto nagađanja vratimo mi film unazad, u sedamdesete godine, kada je ova, meni izuzetno draga i zanimljiva osoba, živjela u malom bračkom mjestu Postira.

Kuća Ive i Kate Ravlić nalazila se u jednoj postirskoj ulici, s lijeve strane bile su tipske, kamene kuće, a s desne aleja drveća. Preko puta kuće Ravlićevih, a iza tih stabala, uređeno je sportsko igralište, ponos i dika malog mista jer na tom igralištu u vrijeme priprema trenirao je i za Dalmatince jedan i jedini, najveći, najdraži, najbolji “Ajduk”. Naravno, mislim na Hajduk. Stoga se to igralište njegovalo i pazilo kao svetinja, a Ajduk je pored ostalog i to bio i ostao za ogromnu većinu stanovnika nastanjenih od Zadra do Dubrovnika. No, za ovu priču nije važan Hajduk, igralište jeste, a vidjećete i zašto.

Nego, otkud šjora u mom životu i spomenaru? Kad smo u junu 1974. godine moj prijatelj Ramiz i ja zadužili, tj. od Hotela Park dobili da vodimo Restoran Bracera, tadašnji direktor Vjeran dao nam je adresu kuće Kate Ravlić, s kojom je hotel imao ugovor o iznajmljivanju dijela kuće za smještaj svog personala.

I onda nas je vedra ženica, nalik na burence, toplo dočekala i prvom kafom počastila. S vremenom se nakupilo tih kafa, a i kad god bi njen sin Ivan donio kašetu sardela, šjora bi ih pofrigala nikad ne zaboravljajući da me pozove:

- Ala Toni, dojdi na srdele.

S tom ženicom koja mi je odmah postala draga zbog svoje iskrenosti, duhovitosti, a i lijepog glasa (pjevala je sve tadašnje hitove od Miše Kovača do Zdravka Čolića, nevjerovatno čistim sopranom), uskoro sam razmijenio takoreći sve važne biografske informacije. Napatila se Kata u svom životu, dovoljno je reći da je s djecom provela tri pune godine u logorima El-šata, gdje je morala pobjeći od gladi i strahota Drugog svjetskog rata, a i nakon što se vratila na svoj otok, prošle su godine dok nisu stigli turisti označavajući boljitak za takoreći cilo misto. Kuća i srce Kate Ravlić bili su otvoreni za svakog gosta. Ma odakle dolazio ili dolazila, lijepo je bio primljen, a ženski dio koji sam znao svratiti kod Kate bio je posebno zainteresiran za njeno “gledanje u šoljicu kafe”. Mene bi znala povući u stranu i povjerljivo mi reći:

- Toni moj, sa svakim lipo, ma ni s kim virno. Jerbo judi znaju biti opaki.

Njena rječitost i melodična otočka čakavština nisu bile drage i zanimljive meni, nego mnogima. A tek gledanje u kafu ooo, pa to je bila prava mala predstava! Prije svega, izborana glava šjora Kate bila je izuzetno maštovita. Okrenutu šolju bi nakon nekog vremena uzela u svoje ruke, neko vrijeme je vrtila, pažljivo je zagledala, vodila zaneseni monolog, sastavljen, uglavnom, od uzvika: “Oooooo”,

“Aaaha” riječi, “vidi, vidi”, a onda bi šoljicu pokazala vlasniku/ci i krenula sa objašnjavanjem simbola koje je talog kafe iscrtao na njenoj unutrašnjosti. Kako su klijenti/ce pripadali mladoj generaciji, šjora je vješto nalazila i iščitavala simbole sa ljubavnim značenjem i porukama, onda su slijedila putovanja i na kraju novac i poslovni uspjesi. Mudra i iskusna starica znala je opšta mjesta, odnosno lako je ulazila u područja gdje se nalaze sadržaji koje opisujemo kao “sve ono što vole mladi”.

A i mladi su je s vremenom toliko zavoljeli da sam puno puta znao ispuniti njihovu želju “hajdemo kod šjore”. I uvijek je, iskrena, duhovita i zabavna znala nasmijati svoje goste, a šta je mladosti važnije i ljepše od smijeha? Ne računam pri tome jedino zaljubljivanje. Mogao bih nabrajati anegdote u kojima je šjora briljirala kao svojevrstan standup komičar, no, i dan-danas se pitam nije li ta žena imala ipak neku nadnaravnu moć? A evo zašto.

Među brojnim, lako i brzo stečenim morskim prijateljima, bio je i naš

Sarajlija D. I za razliku od svih ostalih mladića i djevojaka porijeklom kako iz gradova i sela “od Triglava do Đevđelije”, tako i iz mnogih evropskih zemalja koje je rado primala... kod Sarajlije D. je zapelo:

- Toni, on ne može u moju kuću. On je zloban i nosi nesriću.

- Ma nije, šjora, on je dobar... lijepo se družimo i on je naš Sarajlija...

- Nije važno odakle je... jesi li mu vidija obrve? Sastavljene obrve nose nesriću eee, kad ti ja rečen.

Istina, imao je crne sastavljene obrve i činio se mračnim taj dio njegove face, ali je inače bio nasmijan i raspjevan, svirao je i gitaru i nebrojene noći smo proveli na nekoj od plaža pjevušeći pjesme naše mladosti.

Diplomatski sam preradio šjorin tvrdi zahtjev i tom, meni se pak činio sasvim ok momak, objasnio da, nažalost, ne može prenoćiti u našem potkrovlju. Donio sam mu jednu deku i jastuk i D. je te noći prespavao pod vedrim nebom i zvijezdama na svilenom tepihu njegovanog travnjaka fudbalskog igrališta. I to je bilo to.

A godinama, godinama kasnije sreli smo se u Ljubljani i naoko prijatan dan i druženje doveli su do jednog njegovog ružnog čina. Šokantno ružnog i objašnjivog jedino šjorinom ocjenom: “On je zloban i nosi nesriću.”

Vidjela je šjora ono što je drugima nevidljivo. U nedostatku znanja to znamo definisati kao “žensku intuiciju”.

A šta se dogodilo u Ljubljani i kako su se obistinile riječi šjore Kate, o tome drugi put.