Soba strave

I danas se sjećam sobe broj 17, koju su ustaše zvale “soba sigurnosti”, a u kojoj je svaku noć bilo klanja

Sofiju i mene su 5. januara 1942. godine otjerali u Jasenovac, a Rudu u Zagreb. U Jasenovcu smo bili u samici nekoliko dana, a onda su nas otjerali u Staru Gradišku.

U Staroj Gradišci smo ponovo sreli drugarice sa kojima smo se rastali u ranijim logorima, ali ih je sada bilo mnogo manje. One su nam pričale o strahotama koje preživljavaju i koje čekaju i nas.

I danas se sjećam sobe broj 17, koju su ustaše zvale “soba sigurnosti”, a u kojoj je svaku noć bilo klanja sve dok se ustaše ne umore.

Nova zatvorenica

Tada bi pozvali grobare, koji su također bili zatvorenici, da odnesu leševe.

A zatim bi kao zvijeri ulijetali u ženske sobe i luđačkim glasom naređivali da se svaka žena otkrije kako bi odabrali onu koja će čistiti sobu broj 17, sobu iz koje se krv prelijevala po hodniku. Naravno, i nju bi prije zore ubili.

Još strašnije je bilo slušati grupe žena i djece iz “sobe sigurnosti”, kako stravično i uzaludno dozivaju u pomoć. Mnogi su od njih i poludjeli u tom paklu.

U februaru 1942. godine u našu sobu donijeli su novu zatvorenicu.

Nije mogla da hoda, niti je znala da govori, samo je gledala krupnim smeđim očima.

Bila je to Nada Dimić, za čije herojsko držanje smo svi znali, svi smo je gledali želeći da joj bilo čim pomognemo. Ali se ustaše nisu odmicale od nje; bockali su je iglama, štipali, zavrtali joj meso da otpada od kostiju, golicali je, bacali joj vodu naglo u lice... Ali Nada Dimić je to sve herojski podnosila i uopšte nije reagovala na mučenja.

Strašne su bile njene muke, a pomoć joj nismo mogli pružiti.

Nije prošlo mnogo vremena kad su jedne večeri u osobu ušli ustaše Bevanda Stanko i Buhovac Ile i odnijeli Nadu Dimić, a s njom i još tri drugarice: Veru Jelić, Nadu Gaon i Nadu Kocean. One se takođe nisu mogle kretati zbog dobijenih batina. Ustaše su objasnile da ih vode u bolnicu.

Ujutro smo našli samo njihova odijela...

Jednog dana kad nas je ustaša vodio u krojačku radionicu, prolazeći pokraj grupe muškaraca koji su čistili snijeg, neko me je zovnuo imenom. Krišom sam se okrenula i prepoznala Rudu Rozničeka. On više nije ličio na sebe.

Upitao me je samo imam li limuna. Bila sam svjesna da je pitao potpuno nemoguću stvar, ali mi je bilo strašno što to nisam imala. Nismo se više nikad vidjeli. Polovinom juna iste godine zatvoren je u samicu sa još nekoliko drugova i osuđen na smrt glađu.

Dvadeset osmog juna kada je stražar otvarao vrata da se očisti samica, odnosno ćelija, oni su izbezumljeni od gladi i žeđi navalili na njega i pošli u susret smrti da bi okončali mučenje. Pao je pogođen metkom ispred kapije muškog logora.

Rudi je među zatvorenicima bio ličnost koja je davala hrabrosti svakom čovjeku da izdrži najgore muke i da ne pada u iskušenje. On je bio oličenje čvrstine i ljubavi među zatvorenicima. Na robiji je bio uzoran borac za stvar radničke klase.

Možda od svih najviše me se dojmila smrt Bakarić Sofije, moje najbolje drugarice iz tih teških dana tamnovanja. Gorda i ponosna, ova omladinka iz Mostara davala je svojim ponašanjem veliki zalog vjeri i nadi. Vraćala snagu i ponos. Tri mjeseca prije smrti provela je u samici. Tri mjeseca neprekidnih muka.

Tri mjeseca u kojima su razbješnjeli mučitelji pokušavali da slome ponos i prkos ove gorde žene. A ona?

Ona je pjevala!

Ta pjesma, tužna i divna, što se čula iz samice, dovodila je ustaše do ludila.

Zatvorenicima davala snagu. A njoj, Sofiji, satisfakciju moralne pobjednice u toj neravnopravnoj borbi, borbi između zvijeri i djevojčice. Na sličan način umrla je i Fatima Brkić, zvana Velika, medicinarka iz Mostara.

U avgustu 1943. godine ponovo su jednu grupu logoraša odveli u Jasenovac na poljske radove. Između ostalih i mene.

Radili smo po najstrašnijim uslovima. Gladni i do kraja iscrpljeni. Pod svakodnevnim batinama.

Okopavali smo kukuruze od ranog jutra do kasno u noć.

Malarija i druge bolesti bile su naš neprijatelj broj dva.

Niko od nas nije smio da bude bolestan, jer taj bi odmah bio ubijen. I kad bi ljudi imali temperaturu i po 40 stepeni, i više, oni su to - krili.

Partizani dolaze

Ipak, u Jasenovcu smo doživjeli i jednu radost koja nas je doduše skupo stajala, ali smo ipak bili veseli.

Brali smo kukuruze u blizini Kostajnice. A kad smo sutra došli... Ništa nije bilo osim poneki letak na obranim stabljikama. Partizani su tu bili po noći.

Ustaše su nas počele tući, ali to više nikoga nije boljelo...

Tih dana u Jasenovcu su ubijeni Ćemalović Mubera, učiteljica iz Mostara, Vuković Radojka, Knežević Anđa i mnoge druge.

Izdavačko preduzeće “Veselin Masleša” iz Sarajeva daleke 1961, u okviru jubilarne godine narodne revolucije, objavilo je zbirku sjećanja bivših interniraca i deportiraca. Kako je umjesto predgovora zapisao Nedo Zec, “ovi naši prilozi su pomalo teški i tužni, ali budnost koja je nama neophodno potrebna u sadašnjoj međunarodnoj situaciji kada se povampiruju razni oblici nacifašizma oko nas - ta budnost se ne podržava lijepim pjesmama uspavankama, nego muškim neuvijenim opomenama”. Te riječi upozorenja i danas su, nažalost, aktuelne. Ideja da se vratimo ovom štivu u formi feljtona potekla je od uvaženog novinara i urednika Oslobođenja, dr. Aziza Hadžihasanovića, koji nas je nedavno napustio.