Neko je oklevetao Prvi maj
nadušak sam u se upio tekst “Nema više lijepih prvomajskih praznika”, objavljen na 2. i 3. strani prazničkog trobroja Oslobođenja. Dva osjećaja je on izazvao, bar u nama, vremešnijim čitaocima: buđenje uspavane nostalgije za vremenima u kojima je Prvi maj bio, najkraće kazano, zajednički i drag praznik, ali i jed i gorčinu zbog toga što je postao jedna od žrtava pljačkaške privatizacije, poratne nacionalne vlasti, urušavanja države i društva, potcjenjivanja i negiranja svega što smo nekad imali i cijenili, a i ceh plaćen za sve druge “tekovine” nazor tranzicije, čija smo meta i pozornica bili (i još smo).
Naravno, subjektivni doživljaj jednog novinskog teksta i povoda za nj nije mjerilo stvarne vrijednosti, značaja i veličine Međunarodnog praznika rada. Nije ni znak odnosa prema događaju od 1. maja 1886. godine i buntu 40.000 čikaških radnika i odluci Treće internacionale da to bude praznik rada radnika planete. Ali, kad se pogled svede na iskustva naše zemlje i njenog poratnog odnosa prema Prvom maju, slika ne samo da je sumorna i mutna već i povod za mučan osjećaj nemoći pred planskim, pažljivo osmišljenim upropaštavanjem i brisanjem mnogo toga što je bilo vrijedno, poštovano i cijenjeno.
To što su prekjuče - uz izostanak osjećanja svečanosti, raspoloženja i prazničke radosti - protestovali rudari i metalci u Sarajevu, što su na ulice izašli radnici u Banjoj Luci, federalni sindikat centralni skup priredio u Gradačcu, sindikat Solidarnost se u Tuzli okupio pred sprženom zgradom Soda-so i što su “proslavu” svog praznika iskazali protestanti u još nekim našim gradovima, samo je blijedi trag nekadašnjeg odnosa i značaja ovog datuma. Naciokratska vlast i naciopatski zgažene vrijednosti, uništena dobra, pokradene fabrike, upropaštena privreda, razvaljena ekonomija, ukinuta dostignuća bivšeg sistema i društva - to je sramni spisak dometa tranzicije kojima je razulareno izopačena država, a društvo amoralno srozano na dno evropskih i civilizacijskih vrijednosti, kojih se drugi drže, poštuju ih i vrednuju.
Mnoge evropske metropole, kao i veliki gradovi u drugim dijelovima svijeta, čak i oni u kojima je to zabranjeno (Turska, npr),
ILI: Uz to što je žrtva omalovažavanja i brisanja mnogih vrijednosti i tekovina normalnih vremena i sistema, odnos prema Međunarodnom prazniku rada govori i o nama i našim, ljudskim promjenama nagore
prekjučerašnji Međunarodni praznik rada su obilježili radničkim okupljanjem, protestima, javnim izražavanjem zahtjeva i volje. Kod nas samo fragmentirani bunt, zahvaljujući entuzijazmu najupornijih sindikalnih aktivista i rijetkih radničkih tribuna, kao refleks naopake višedecenijske slike naših prilika. Nakon što su barabe u tajkunskoj i koži mnogih na vlasti u poratnom dobu uspješno ukinule (i doslovno, u zakonima) radničku klasu, beskrajnu kolonu radnika poslale na ulicu, radničko organizovanje obesmislile sebi podređenom podjelom sindikata, u kojima je dobro samo vrhovima koji žive od članarine, logično je slijedilo osujećivanje svih oblika ozbiljnog i efikasnog radničkog bunta i borbe za oteta i opljačkana prava i imovinu.
Bratija koja ovom državom vlada i nekažnjeno planski je gura nazad ne samo da je od politike učinila sinonim korupcije, nepoštenja, nacionalizma i nemorala već i stvorila društvenu klimu u kojoj komotno može “nakriviti kapu” i zadovoljno trljati ruke na ruševinama bivšeg sistema, nekadašnje efikasne privrede, razvijene industrije i stabilne ekonomije. Krajnje sumnjivo izvedena tranzicija društvene u državnu, pa u privatnu svojinu, jedino je mogla uroditi zgarištem uspješnih firmi, ponižavanjem radnika, otimačinom onoga što su oni decenijama stvarali i, kao kruna nehumanog i bešćutnog odnosa, masovno šutiranje radnika na ulicu, bez izgleda za ikakvom perspektivom, osim očajničkog bijega iz ove zemlje tamo gdje ima hljeba.
To je saldo s kojim smo ove godine dočekali Prvi maj. To je slika i prilika u državi i društvu u kojima je postalo posve prirodno ono što je izrazito iščašeno: da se na razvalinama jednog sistema i vremena Međunarodni praznik rada i ne može tretirati drukčije osim kao nešto što je tu tek reda radi, tek kao prilika za tri-četiri neradna dana. Doduše, i kao prilika za to da Vlada Federacije radnicima goraždanskog Ginexa prigodno čestita praznik smjenom uprave, ali i za mostarsku budnicu, kojom se pobuđuju sjećanja na neka druga, bolja, normalna prvomajska vremena.
Smisao Prvog maja je, dakle, odavno izgubljen u njegovom frontalnom omalovažavanju, brisanju i tiskanju u stranu. Priznao to neko ili ne, ipak to najviše govori o vremenu u kome živimo, o sistemu i vlasti koji su nas zajahali. Ali, ništa manje i o nama, koji, otuđujući se i udaljavajući jedni od drugih, pristajemo na odricanje od onoga što smo imali i cijenili, što je i odricanje od samih sebe, nekadašnjih. Pokazujemo to, što je najgore, davanjem glasa i biranjem onih koji nas tako efektno i uspješno sve dublje i sve grublje unazađuju. Ne samo uz praznike.