Unatrag okrenuta v
Tražeći jedinstvo sa sobom i svijetom, enigmatična po znacima neizrecivosti, Naida Mujkić u topografiji postupnog oslobađanja ipak pjeva
Svojomposljednjomi,dosada,usuđujem se reći, ponajboljom pjesničkom knjigom “Sjeverni nasip srca” pjesnikinja Naida Mujkić je uvjerena da riječ ima stvarno značenje samo unutar kontekstaikonkretnesituacije,dokizolirani jezički znakovi sadrže samo nedefinirani semantički potencijal. Ona, vjerovatno,vjerujeutodapjesmamora imati neki emotivni centar i da mora privući našu pažnju kao što i pjesniku, uvjeren sam u to, potpomaže da živi svoj život.
Naidin svijet percepcije nije produkt obilna i neukrotiva života. On se rađa iz stroge spekulativnosti konkretnim, životnim uzorcima, što je čini pomalo ekscentričnom, ali i autentičnom pjesnikinjom i filozofkinjom. U opreci s drugim pjesnicima, jer najmlađi autori imaju određene tipološke analogije u korelacijama minulih literarnih zbivanja. Naida Mujkić taj korelat nema. Ona je usamljena i već time interesantnazaproblematizaciju.dalijeonasva unutarnja,samasebibeskonačnozanimljiva - ne znam, vanjština to ne odaje, a mogla bi da nagovijesti to materničko osjećanje svijeta.
Efekat višeglasja
Tražeći jedinstvo sa sobom i svijetom, enigmatična po znacima neizrecivosti, u izlaganju postavljena za diskretnu proročicu, Naida Mujkić u topografiji postupnog oslobađanja ipak pjeva. Da li je ona krčiteljka drugačijih puteva ili tek stječe poetska izražajna sredstva da bi nam time pojasnila svoj izdvojenprofil,toostajepitanje.upravo stoga, o ovoj autorici trebalo bi pisati više i tačnije.
U velikom broju svojih pjesama, Naida je zabrinuta nad sudbinom ruševnog svijeta. Pri tome, izuzev
Ritam neće biti urnebesni, već zbog čestih ponavljanja on će postići začudni učinak autorske izvornosti, toliko rijedak u poeziji
zajedničkihgrupnihportretasdamom, gdje se ona na tren pojavi, čisto spontano u ludističkoj maniri, kao Hitchcock u svojim filmovima, ona ne pjeva i ne progovara sebe, kao što ni sebe ne istura u prvi plan. Ta časovitost joj pruža da, gledajući sebe iz velike daljine, bolje vidi nesavršen okoliš, koji pokušava ponovoizgraditi.unjezinojpoeticizbiva se neskrivena rekonstrukcija zapaženih činjenica ili autoričina biološka, psihološka, emocionalna i mentalna koncepcija prirode, grada, Boga i nje same. Njezini stihovi têže čuvanju duhovne supstance, pa i onda kad su pojedine riječi bile slike truljenja, ništavila, propalosti, crnine i svakog rasapa. Duboki emocionalni naboj natopiće