Pobjegao sam iz Jasenovca

Logorski život tekao je u vječitom strahu. Dolazili su i padali drugovi koje sam odranije poznavao. Ništa se nije moglo učiniti. Jedino nas nije napuštala vjera u pobjedu

Duga kompozicija transporta dugo je drmusala prugom prema Bosanskom Brodu. Već tri dana smo bez hrane, vode i sna.

- Kuda nas vode - pitali smo se između sebe.

Znali smo da idemo u logor. Ali koji? Koliko će te muke trajati?

Bio je juni 1942. godine. U vagonu nas je bilo šezdeset. Šezdeset napola živih ljudi u svakom vagonu. Vjera nas nije napuštala. Saznali smo da će dobro čuvan transport upasti u zasjedu. Nada nas nije napuštala.

U Bosanskom Brodu preuzeli su nas Nijemci. Ustaše su, kada smo prebacivani iz uzanih vagona na normalni kolosijek, pokazivali Nijemcima:

- To su partizani sa Romanije!

U Jasenovcu smo opet bili predati ustašama.

Svrstavali smo se u logoru po trojica u redu. Ljubo Miloš i Majstorović držali su liste i prozivali. Pored njih su stajale tri korpe za rublje. Sve što smo uspjeli da sačuvamo od svojih ličnih predmeta, završavalo je u korpama. Ustaše su ipak najviše brinule za zlato. Prstenje su skidali sa ruku, vadili zlatne plombe iz usta.

I Ranko Princip je bio sa nama. - Ti si ubio Ferdinanda - rekao mu je Miloš. Mi ćemo tebe u stakleni sanduk staviti pa neka svi gledaju.

Odmah je počelo odvajanje. Prvo su tražili zanatlije. Svi su se javili. Ustaše su, zatim, izdvajale svakog desetog.

Ostale su poskidali i potjerali prema skeli. Nijema kolona kretala se sporo. Najednom su odjeknuli rafali. Svi su ubrzo bili pobijeni.

Počeo sam da plačem od tog prizora. Jedan drug mi priđe i reče: “Šuti, trpi i pamti”. To je bila naša parola u logoru.

Interna organizacija

Nastupio je logorski život. Jednako surov za sve. Ipak smo mi koji smo radili u radionici imali više mogućnosti da se udružujemo. Tamo smo i spavali. Radili smo na izgradnji kalorične centrale i dalekovoda. Sastanke smo držali ukratko, nad klozetskim jamama. Uskoro smo uhvatili vezu u bolnici. Mnogo nam je pomagao dr. Marin, jedan od zatočenika slobodnjaka koga su ustaše na kraju strijeljale zbog saradnje sa logorašima. Dr. Marin je održavao vezu i sa spoljnim svijetom i tako nam mnogo pomogao.

Jednog dana nekakvi Nijemci donijeli su u radionici na popravak radioaparat. Rekli smo da ga je teško popraviti. Ipak smo ga brzo popravili i skinuli sa njega zvučnik, pa svako veče, kada se ukazala prilika, slušali vijesti i prenosili drugim logorašima iz naše organizovane grupe.

U međuvremenu u logoru su se dešavale strašne stvari. Sjećam se da je jednom dovedena ogromna masa Cigana iz Vojvodine. Brzo su bili likvidirani.

Jednog dana, dok smo slušali vijesti, naglo su u radionicu upale ustaše. Radio je stajao na stolu. Ustaše su to opazile i počele ispitivanje. Pokušali smo da objasnimo da je radio na popravku i da ga nismo mogli popraviti. Na radiju nije bilo zvučnika pa je izgledao kao pokvaren. Međutim, to ipak nije pomoglo. Odveli su nas u zvonaru i dugo ispitivali.

Bili smo stručnjaci bez kojih nije mogla da radi centrala, pa su nas kaznili batinanjem. Dvadeset i pet svakom, preko kozlice. Ja sam poslije pet batina pao u nesvijest. Drugovi iz radionice poslije su mi stavljali krpe na krvava mjesta na kojima je i koža bila skinuta.

Radioaparat smo ipak sačuvali. Nijemci, dok sam bio u logoru, nikad nisu došli po njega, a ustaše ga nisu uzele, vjerovatno zbog Nijemaca i zbog toga što je bio “neispravan”.

Priprema za bjekstvo

Logorski život tekao je u vječitom strahu. Dolazili su i padali drugovi koje sam odranije poznavao. Ništa se nije moglo učiniti. Jedino nas nije napuštala vjera u pobjedu.

Jednog dana, na zahtjev Luburića, pozvali su me u logorsku upravu. Trebalo je izgraditi telefonsku liniju između Kraplja i Jasenovca. Ušao sam prvi put u štab. U sobi gdje je bilo više ustaša, među kojima Luburić, Matković, Miloš i drugi, na zidu su bila dva ukrštena noža.

Razgovarali su da se telefonska linija podigne na visoke stubove od 12 metara, da je partizani ne sijeku. Pri pomenu partizana ustaše su okretale glave u pravcu Kozare i Prosare. Pitali su me za koliko dana telefonska linija može da bude gotova. Rekao sam za mjesec. Ustaše su naredile da se posao svrši za 15 dana.

Izdavačko preduzeće “Veselin Masleša” iz Sarajeva daleke 1961, u okviru jubilarne godine narodne revolucije, objavilo je zbirku sjećanja bivših interniraca i deportiraca. Kako je umjesto predgovora zapisao Nedo Zec, “ovi naši prilozi su pomalo teški i tužni, ali budnost koja je nama neophodno potrebna u sadašnjoj međunarodnoj situaciji kada se povampiruju razni oblici nacifašizma oko nas - ta budnost se ne podržava lijepim pjesmama uspavankama, nego muškim neuvijenim opomenama”. Te riječi upozorenja i danas su, nažalost, aktuelne. Ideja da se vratimo ovom štivu u formi feljtona potekla je od uvaženog novinara i urednika Oslobođenja, dr. Aziza Hadžihasanovića, koji nas je nedavno napustio.