Čovjek koji je dva puta odbio Real
Otišao je Ivica Osim - legenda Željezničara, Bosne i Hercegovine, bivše Jugoslavije, Austrije, Japana, cijelog svijeta
protivničke mreže. Željezničar se u sezoni 1961/62. vratio u Prvu saveznu ligu, a Ivica je u narednom prvenstvu odigrao 26 utakmica i postigao osam golova. Navijači su ga zavoljeli i ubrzo mu dali nadimak Štraus. Mladić iz Hrasnog je 1964. ne samo debitovao za reprezentaciju Jugoslavije već i nastupio u plavom dresu na Olimpijskim igrama u Tokiju, pa se činilo da njegova karijera ide nezaustavljivom uzlaznom linijom. A onda je tadašnju Jugoslaviju u ljeto 1965. potresla afera Planinić, nazvana po golmanu Željezničara. Disciplinski organi FSJ su nakon istrage došli do zaključka da su rukovodioci i igrači kluba s Grbavice za novac namjestili prvenstvene utakmice s Hajdukom i Trešnjevkom. Osim je, baš kao i Mišo Smajlović, najprije sankcionisan jednogodišnjom zabranom igranja, da bi mu ta kazna kasnije bila smanjena, dok je njegovom klubu (kao i Trešnjevki i Hajduku) prvobitna odluka o izbacivanju u niži rang takmičenja preinačena u kaznu oduzimanja šest bodova.
- Rekli su mi da će mi skinuti kaznu. Onda sam se, igrajući fudbal s rajom, prehladio, pa završio u bolnici. Više mi nije ni bilo potrebno skidati kaznu. Imam utisak da je to bila jedna fina režijadaseprelomiprekonečijihleđa.činjenica je da je Hajduk dao pare, ali te pare nisu otišle nikome privatno, nego mislim da su otišle u troškove, u putovanja, jer smo bili u situaciji da ništa nismo imali. Znam da ja nisam ništa dobio, a mene su kaznili. Znam i da Mišo Smajlović nije ništa dobio, govorio je kasnije Osim.
Budućiposljednjiselektorreprezentacije Jugoslavije se vratio na teren u sezoni u kojoj je osam puta (u prvenstvu) matirao protivničke golmane, a njegov tim zauzeo šesto mjesto u šampionatu. Naredne sezone (1967/68) bio je za jedan pogodak efikasniji, dok je u dresu reprezentacije zaigrao na završnom turniru Kupa evropskih nacija u Italiji. Pružio je odličnu partiju u ubjedljivoj pobjedi izabranika Rajka Mitića nad selekcijom Francuza (5:1) u revanšu četvrtfinala, a onda je 5. juna 1968. u Firenzi kao jedan od jugoslavenskih reprezentativaca započeo polufinalnu utakmicusasvjetskimšampionimaenglezima. Već poslije dva-tri minuta zadobio je povredu zbog koje je bio prisiljen da preostali dio susreta - koji je Jugoslavija dobila pogotkom Džajića u 87. minutu - faktički statira. Nije bilo nikakvih izgleda da se oporavi do finalne utakmice s Italijanima, pa je ovaj (kao i ponovljeni) meč za trofej posmatrao s tribina rimskog Olimpijskog stadiona. Posljednji, 16. nastup u dresu sa šest buktinja imao je 30. aprila 1969. u Barceloni na utakmici u kojoj je selekcija s Balkana porazom od Španije (1:2) izgubila sve šanse da se kvalifikuje na Mundijal u Meksiku.
Proveo je 1968. kratko vrijeme u nizozemskom klubu Zwolleu, da bi po povratku u grad na Miljacki odigrao posljednju sezonu (1969/70) u dresu Željezničara. Po drugi put je otišao u inostranstvo, ali ovaj put u francuski klub Strasbourg, za koji je u naredne dvijesezonesakupio50nastupaipostigao 16 pogodaka. Uslijedili su prelasci u Sedan (za koji je igrao tri sezone), pa u Valenciennes (sezona), poslije čega se vratio u Strasbourg, u kojem je 1978. stavio tačku na gotovo dvije decenije dugu igračku karijeru.
Ponovo se obreo u rodnom gradu gdje su mu čelnici Željezničara dali šansu da sjedne na klupu ekipe koja se nakon jednogodišnjeg boravka u nižem rangu vratila u elitno društvo jugoslavenskog fudbala. Mladi stručnjak je, forsirajući talentovane igrače iz Željinog omladinskog pogona, uz dovođenje neafirmisanih fudbalera iz manjih sredina, počeo da stvara novi tim kome je trebalo nekoliko sezona da sazri i pokaže svoje stvarne mogućnosti. Već u sezoni 1980/81. Švabini izabranici su zablistali u Kupu Jugoslavije, stigavši do završnog meča ovog takmičenja. Nažalost, u finalu odigranom 24. maja 1981. u Beogradu plavi momci s Grbavice (Njeguš, Berjan, Komšić, Lušić, Saračević, Čilić, Bahtić, Odović, Paprica, Baždarević, Nikić) pokleknuli su pred mostarskim Veležom (3:2).
Povjerenje
U šampionatu SFRJ održanom u sezoni 1983/84. Osimov sastav je jedno vrijeme bio na čelu tabele, ali je, nakon poraza u 26. kolu od Crvene zvezde (1:3) u Sarajevu, prepustio vodeću poziciju beogradskim crveno-bijelima. Na kraju je Željezničar prvenstvenu trku okončao na trećem mjestu s dva boda zaostatka za novim šampionom s Marakane.
Uslijedila je blistava sezona tima iz sarajevske Doline ćupova u Kupu UEFA. Pod udarcima sastava koji je s klupevodioštraussgrbavicesuredom padali Sliven, Sion, Univerzitatea Krajova i Dinamo Minsk, a posljednja prepreka na putu ka finalu bio je mađarski Videoton. Nakon poraza u prvom meču u Šekešfehervaru (3:1), Željezničar je u revanšu odigranom 24. aprila 1985.poveogolovimabahtićaićurićas 2:0.Odhistorijskogfinalasmadridskim kraljevskim klubom dijelila su ga samo tri minuta, a onda je lopta koju je prema golu domaćina uputio defanzivac Videotona Ćuhai pronašla put ka mreži golmana Škrbe. Na Grbavici, na kojoj se te večeri okupilo oko 25.000 ljudi, zavladao je muk, dok se potreseni Osim uhvatio za glavu.
Nakon osam sezona provedenih na klupi Željezničara, tada već 45-godišnji stručnjak iz Sarajeva je 1986. izabran za selektora reprezentacije Jugoslavije. Reprezentativci SFRJ su u nadmetanju s Francuzima zauzeli prvo mjesto u grupi, poslije čega su pod vodstvom selektora iz Sarajeva otišli u junu 1990. na svoje posljednje veliko takmičenje kaopredstavniciovedržave.osimjena turniru na Apeninima imao problema sigračimakojisupoputdejanasavićevićabilinezadovoljnidobijenomminutažom.nakonubjedljivogporazaodsr Njemačke (4:1) selektor je bio izložen još većim pritiscima, a posebno su ga pogodile tvrdnje da previše vremena u Italiji provodi družeći se sa čašicom.
- Nije da ne mogu popiti, mogu i volim, ali to je već previše. A i nije lijepo dobiti etiketu pijanca na Svjetskom prvenstvu, istakao je Osim.
Uslijedile su pobjede nad Kolumbijom i Ujedinjenim Arapskim Emiratima, a onda i nezaboravni duel sa Špancima u Veroni, na kojem je Piksi Stojković s dva pogotka zakazao susret s Argentincima u četvrtfinalu. Iako su tog 30. juna 1990. u Firenzi veći dio susreta igrali bez isključenog Šabanadžovića, Jugoslaveni su bili bolji rival od branilaca titule. Kada je i nakon produžetaka utakmica okončana bez pobjednika, Osim je otišao u svlačionicu neželećidaposmatraizvođenjepenala u kojem će njegovi izabranici nekoliko minuta kasnije propustiti priliku da izbore plasman među četiri najbolje reprezentacije svijeta.
Mada se država raspadala, Švabo je s igračima koji su se odazivali njegovompozivuuspiodaukvalifikacionom nadmetanjusdancimaizboriplasman jugoslavenske selekcije na šampionat Starog kontinenta u Švedskoj. Plavi na ovom šampionatu zbog sankcija koje su uvele Ujedinjene nacije nikada nisu zaigrali, a selektor je zbog agresije na Bosnu i Hercegovinu 23. maja 1992. odstupio s ove funkcije.
- Opet vam kažem, a to sam već ponovio, da ne vjerujem da mogu da idem, niti ću ići, ni u Firenzu ni u Švedsku. Sve što mogu da napravim, ovako ljudski, i ako me neko bude pitao, tu nema problema nikakvih, to je moj privatnigest,avigamožeteprotumačiti kako hoćete. To je moja lična odluka, a ja neću da govorim radi čega i da objašnjavam, jer vi to vrlo dobro znate. Ali ako ništa drugo, i ono jedino što mogu da učinim za taj grad, pa da se i vi sjetite da sam se rodio u Sarajevu, a znate šta se dešava, poručio je tada Osim.
Još dok je obavljao posao selektora prihvatio je 1991, nakon upornog insistiranja, ponudu čelnika Partizana da vodi tim crno-bijelih. S klubom iz Humske se rastao po okončanju sezone tokom koje je Jugoslavija njegove mladosti definitivno prestala da postoji. Iza sebe je ostavio osvojeni trofej Kupa Jugoslavije.
Trener vijeka
Poslije dvije sezone provedene u Panathinaikosu, nekadašnji talentovani matematičar iz glavnog grada BIH je osam sezona sjedio na klupi Sturma. Kada je u septembru 2002. napustio klub iz Graza, u zaostavštinu je ostavio dvijetituleprvakaaustrije,jednogkupa i dva Superkupa ove države, kao i činjenicu da je Sturm od 1998. do 2000. bio učesnik Lige šampiona. Koliko je Osim biocijenjenuovomaustrijskomklubu, možda najbolje pokazuje to što je 2009. proglašen za trenera vijeka u Sturmu.
Posljednjeg trenerskog trofeja u karijeri domogao se u Japanu, gdje je 2005. sa skromnim timom JEF United trijumfovao u Liga kupu Zemlje izlazećeg sunca. Prvog dana jula 2006. postaojeselektorreprezentacijesamuraja od koga se očekivalo da Japanu donese treću uzastopnu titulu na Azijskom kupu2007.godine.pritisakkojemjebio izloženutjecaojenegativnonanjegovo zdravlje, zbog čega je u četvrtfinalnom duelu ovog turnira koji su Japanci igrali s Australijom odbio da gleda izvođenje jedanaesteraca.
On se nakon Sedana i Valenciennsa vratio u Strasbourg, u kojem je 1978. stavio tačku na gotovo dvije decenije dugu igračku karijeru
- Nisam to gledao jer mi je bilo loše za srce. Ne želim umrijeti dok treniram japanskureprezentaciju.želimumrijeti u svom rodnom gradu Sarajevu, kazao je Osim.
Iako je u ovoj azijskoj zemlji doživio težak moždani udar, ostvarila mu se želja da se vrati u grad na Miljacki. Mada više nije sjedio na klupi, penzioner Osim je i dalje bio aktivan u fudbalu u kojem je njegov sin Amar nastavio porodični trenerski posao. Nekadašnji driblersgrbaviceje,iporednarušenog zdravstvenogstanja,prihvatiodaobavlja funkciju predsjednika Komiteta za normalizaciju FSBIH i tako pomogao da se prebrodi ozbiljna kriza koja je potresala Savez.
Malojetrenerakojisuodbiliponudu Reala, a Osim je to učinio čak dva puta, smatrajući da nije dovoljno dobar da vodi igrače madridskog tima.
- Imao sam ponuda velikih klubova. Uvijek sam se pitao: Šta bih ja radio tamo, šta bih radio s takvim igračima? Lupiti šakom o sto i vrisnuti na takve fudbalere nije moguće, predobri su za to.uvijeksampokušavaodanebudem arogantan. Čak kada me pozvao Real, pitao sam: Jesam li ja zaista ono što vi tražite? Skromnost je važna. Naravno da sam želio da budem trener velike ekipe. Učio bih od igrača svaki dan, ali pitanje je šta bi oni mislili o meni. Možda bi me popljuvali u Madridu, govorio je Osim.
Na kraju 2016. legendarni Švabo je za Oslobođenje govorio koliko mu znači priznanje vlade Japana pod nazivom Orden izlazećeg sunca zlatnih zraka sa značkom