Legende nikada ne umiru
Kada umru, samo postaju još veće legende - a malo je ljudi koji su još dok su bili živi stekli status legende, Ivica Osim je definitivno jedan od njih
Vijest da je umro potresla je bukvalno cijeli svijet, jer u svakom kutku bio je neko na koga je ovaj izuzetni čovjek ostavio trag. Od njegove sarajevske Malte gdje je odrastao, pa do Japana gdje ga smatraju životnim filozofom koji je mnogo više od fudbalskog trenera.
Upravo to je i Švabo bio, filozof koji je na neki specifičan način gledao na život, ne onako kako to mi obični smrtnici činimo. Prošao je sve, od djetinjstva koje je proveo u velikom siromaštvu, gdje je možda i naučio najvažnije životne lekcije koje su ga ostavile skromnim čak i kada je postao istinska zvijezda.
Preko statusa fudbalske zvijezde u svom Željezničaru, pa kao trener koji je tim s Grbavice doveo do najvećeg uspjeha u historiji, polufinala Kupa UEFA, selektor Jugoslavije koja je igrala posljednje Svjetsko prvenstvo 1990. godine prije nego što se raspala.
Da ne ostane samo naše blago, imali su sreće u Sturmu, do njegovog dolaska malom austrijskom klubu od kojeg je napravio evropsku veličinu. Šta je značio njima i gradu Grazu, možda najbolje govori to što su jednu ulicu nazvali po njemu. A sudbina je htjela i da umre upravo tamo, u Grazu.
Ovaj novinar imao je sreću da provede sa Švabom neke od trenutaka koje će pamtiti čitav život i koji su itekako oblikovali i moj um i srce. Kakav je čovjek bio, vidio sam kada smo putovali od Graza prema Sarajevu, nakon što je Sturm osvojio titulu u Austriji, čini mi se 1998. ili 1999. godine.
Svjedočio sam lično tome da je Ivica kroz četiri granice, austrijsku, slovenačku, hrvatsku i našu prošao a da uopšte nije morao pokazivati pasoš. Hajde možda i nije čudno za naše graničare da puste takvu legendu, ali da to urade i poslovično hladni Austrijanci ili Slovenci, vjerujte da je itekako neobično.
Iz tog našeg puta pamtim još jedan detalj, djevojčica je negdje uz put prodavala kutijice kupina, cijena je bila 1 KM. Ivica je stao, pozvao djevojčicu i dao joj 100 KM, a oči su mu zacaklile. Pitao sam ga zašto se uznemirio: “Znaš li ti koliko se ona morala napatiti da ovo ubere, znaš li koliko je tu trnja bilo”. Znao je kao dijete šta znači branje kupina, a sada kada je vidio da jedno dijete sav taj trud prodaje za jednu KM, srce mu se steglo, i on je nekada bio dječak kojem je i obična para bila velika.
Zbog djetinjstva koje je proveo u siromaštvu, za šta je čak govorio da mu je ustvari pomoglo da postane bolji fudbaler jer kad god kući nije bilo hrane, slali su ih napolje da “se igraju”, nikada nije postao bahat. Znao je reći da “ne može pojesti pet čorbi” tako da je svejedno ima li puno više novca, čovjeku je dovoljno samo ono što mu je potrebno da preživi.
U posljednjem razgovoru s njim rekao je kako jedva čeka da dođe u Sarajevo koje je neizmjerno volio. Znao je da mu se bliži posljednji čas, želio ga je dočekati u svom gradu, ali nakon pretrpljenog moždanog udara porodica je znala da je puno bolje da se nalazi u Grazu, gdje ima svu moguću medicinsku njegu. Bukvalno je brojao dane jer je plan bio da se ipak vrati u Sarajevo, nažalost, nije ga dočekao. Ali to je svakako manje bitno, on iz svog grada nikada nije ni otišao.
Trebale bi mi stranice i stranice teksta da se napiše kakav je čovjek i genijalac bio Švabo Osim. Čini mi se da nikada ne bi bilo dovoljno, niti bi se sve moglo napisati. O njegovim suzama kada je napuštao kormilo Jugoslavije dok je njegovo Sarajevo napadano, o punoj Grbavici koja skandira njegovo ime, o desetinama hiljada navijača Sturma koji mu kliču, a stotinama hiljada Japanaca koji čitaju knjige napisane o njemu, kao da je japanski car, a ne bosanski sin.
Simbolično je i to da je Švabo otišao 1. maja, na Praznik rada, on kao radničko dijete i legenda isto takvog radničkog kluba Željezničara. Samo nekoliko dana prije svog 81. rođendana. Legende nikada ne umiru, a kada umru, onda samo postaju još veće legende.
Tri puta sam u životu razgovarao s Ivicom Osimom, a dva puta je od toga bilo nezvanično. Kada sam htio prvi put zvanično s njim razgovarati, nazvao sam na fiksni broj u stanu Osima, a javila mi se gospođa Asima.
Uradio dobro
Pita me znamo li se on i ja, a ja kao iz topa ispalim: “Znamo!”, te tako dok čekam da ona njemu preda telefon, razmišljam: “Znamo mi svi Osima, i novinari i navijači i političari, ma cijela država, ali ne zna on nas sve.” Ne zbog godina, jer popularni Švabo i u svojoj 76. godini bolje pamti i razmišlja od mnogo mlađih od sebe, nego što je nas previše, a on je jedan i neprikosnoven.
Kako se javlja na telefon, prvo pitanje mi je bilo:
- Gospodine Osim, kako ste? - Dobro sam, držim se još jako
Trebale bi mi stranice i stranice teksta da se napiše kakav je čovjek i genijalac bio Švabo Osim