O zločinima, presudama i žrtvama
pored sve mučnije i neizvjesnije životne svakodnevnice, praćene siromaštvom, političkim i socijalnim frustracijama i pitanjem šta će biti s nama, ovih dana smo dobili i jednu šokantnu i provokativnu ratnu priču. Njen glavni lik je Sakib Mahmuljin, nekadašnji komandant Trećeg korpusa Armije BIH, kojeg je Apelaciono vijeće Suda BIH osudilo na osam godina zatvora za ratni zločin protiv civilnog stanovništva, ranjenika, bolesnika i ratnih zarobljenika počinjen u Vozući i Zavidovićima 1995. godine. Zločin su počinili pripadnici Mahmuljinu podređenog Odreda El-mudžahidin, poznati po svojoj okrutnosti. Između ostalog, ubili su 52 zarobljena srpska vojnika, a Mahmuljin je osuđen po komandnoj odgovornosti. Komentarišući presudu, kontroverzni Naser Orić je izjavio da ne traži da se zločin prikrije, ali da je u ovom slučaju riječ o “klasičnoj montaži i izdaji”. “Pa Sakiba Mahmuljina su izdali.” Ko? “Naši ljudi”, objašnjava Orić i dodaje: “Proganjaju se patrioti.” Ne ulazim u presudu Sakibu Mahmuljinu, stručnjaci za pitanja ratnih zločina smatraju da je pojam komandne odgovornosti prilično klizav teren, ali suština stvari je valjda u samom zločinu, a ne u tome da li je neko nekoga izdao. To što neko sebe smatra patriotom, ne znači da nije bio u stanju da učestvuje u ratnom zločinu. Rat u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu regrutovao je na stotine takvih “patriota”. Bilo je tu i tamo i ratnika koji su odbijali da ubijaju nedužne civile, žene i djecu. Ali, dok su ovi prvi stekli poštovanje i simpatije najvećeg dijela svog plemenskog roda, ovi drugi su žigosani kao “izdajnici”.
Da će ratni zločini biti najveća prepreka obnovi povjerenja među narodima bivše Jugoslavije, vidjelo se već nakon prvih suđenja i pravomoćnih presuda Haškog tribunala. Svaka od njih izazivala je jake emotivne reakcije etničkih zajednica, zavisno od toga kojoj od njih su pripadali osuđeni dželati, a kojoj žrtve. U prvom slučaju zločin je umanjivan ili čak negiran, a zločinac proglašavan nevinim, dok je u drugom kazna doživljavana kao sramotno
Zvuči neobično, ali svaka nova presuda za ratni zločin sve više udaljava Srbe, Bošnjake i Hrvate od pomirenja, od kojeg smo danas udaljeniji nego što smo bili juče. Ili do pomirenja više nikome nije ni stalo?
niska. Reakcije na presudu Sakibu Mahmuljinu koje su došle iz Republike Srpske bile su očekivane: “Kazna je premala i vrijeđa srpski narod i porodice žrtava.” Na red dolazi i poznati događaj iz Dobrovoljačke ulice u Sarajevu. Zar ta priča nije završena još prije deset godina, kad je Tužilaštvo BIH obustavilo istragu protiv Ejupa Ganića, Jovana Divjaka i još 12 bivših vojnih i policijskih funkcionera “zbog nedostatka dokaza”?
Prije četiri godine predmet je ponovo izvađen iz ladice i nedavno je podignuta nova optužnica, ovog puta protiv 10 lica sa prvobitne liste. Na što će ličiti taj proces, koliko će trajati i kakav će biti njegov epilog, možemo samo nagađati. Sudeći prema onom što smo u Dobrovoljačkoj vidjeli ovog utorka, obilježavanje spornog događaja pretvara se u grotesku. Najprije se na mjestu pogibije šestorice vojnika i oficira JNA pojavila grupa uniformisanih bivših pripadnika Zelenih beretki koji su došli da obilježe dan kad je “odbranjen glavni grad zemlje”. Sat kasnije, stigla je delegacija Narodne skupštine RS-A zajedno sa članovima porodica nastradalih vojnika i preživjelih iz kolone koja se povlačila iz Sarajeva. Zapaljene su svijeće i položeno cvijeće. Proglašeno događajem visokog rizika, okupljanje su osiguravali do zuba naoružani pripadnici specijalne policije!? U mučnoj atmosferi izdvojio se glas jednog vojnika iz kolone, Srbina koji je pred TV kamerama rekao: “Došao sam u Sarajevo sa porodicom, bili smo na ćevapima na Baščaršiji. Moramo gledati u budućnost.” Danas je pedesetogodišnjak.
Rat u BIH završen je bez pobjednika. Sve tri zaraćene strane proglasile su mangupe iz svojih redova oslobodiocima. Vladari rata nagradili su ih ordenjem i privilegijama, tuđim stanovima i poslovnim prostorima. Predratni lumpenproleteri postali su gazde i ugledni građani. Država je već samim tim činom bila razvaljena, a u Daytonu je samo ovjerena podjela osvojenih teritorija. Svako je oplakivao svoje žrtve, svoje zločine negirao, a njihove počinioce promovirao u nacionalne heroje. Svaka strana je svoju borbu proglasila oslobodilačkom i herojskom. Da nije bilo Haškog tribunala, lokalni sudovi bi digli ruke od procesuiranja ratnih zločinaca. Može li iko zamisliti suđenje Karadžiću i Mladiću ili Krajišniku i Plavšićevoj pred nekim sudom u Banjaluci? Ili suđenje hrvatskoj “šestorki” sa Jadrankom Prlićem na čelu u Mostaru? Vučićev i Dodikov nacionalistički režim, objedinjeni u jedan, i danas odbijaju da priznaju da je u Srebrenici počinjen genocid. U tome imaju milione navijača među Srbima s obje strane Drine. Dodik je 2017. podigao u Banjaluci spomenik Vitaliju Čurkinu, nekadašnjem ambasadoru Rusije u UN-U, koji je stavio veto na Deklaraciju o Srebrenici. Na spomeniku je napisano: “Hvala za rusko njet.” Ipak, najparadoksalnije zatiranje istine desilo se u Haškom tribunalu, osnovanom da istinu o ratnim zločinima otkriva i prema njoj se ravna. Tribunal je u jednom od najvažnijih trenutaka izdao to načelo, kada je glavna tužiteljica Carla del Ponte, u procesu protiv Slobodana Miloševića, postigla nagodbu sa Beogradom da joj se uskrate dokumenti koji Srbiju kompromituju kao agresora na BIH, što bi je nakon presude odvelo u bankrot. Bivša glasnogovornica Tribunala Florence Hartmann otkrila je aferu i objavila u knjizi “Mir i kazna - tajni ratovi međunarodne politike i pravda”. Optužena od Tribunala da je odala službenu tajnu, provela je sedam dana u pritvoru i platila kaznu od nekoliko hiljada eura!
I šta nam sve to govori? Pa uglavnom to da sudska pravda nije uvijek pravda bez mrlje i da najčešće stiže sporo. Sporo je stizala iz Haaga, a još sporije i traljavije stiže iz sudnica kompromitovanog državnog pravosuđa sa sjedištem u Sarajevu. A što je najporaznije, žrtve su ostale u drugom planu - one zbog kojih se valjda na pravdi istrajava. O njima se govori bez istinske empatije iako su počinjena takva zvjerstva da zdrav razum nije u stanju da ih razumije. Nije li tridesetogodišnja vladavina nacionalizma ubila svaku ljudskost i solidarnost među ljudima? Nije li, recimo, nerealno očekivati od većinske nacionalističke Srbije da žali za ljudskim žrtvama u Ukrajini kad ne žali za žrtvama genocida u Srebrenici? Navijajući za Putina, ona zapravo žali za Miloševićem.
Zvuči neobično, ali svaka nova presuda za ratni zločin sve više udaljava Srbe, Bošnjake i Hrvate od pomirenja, od kojeg smo danas udaljeniji nego što smo bili juče. Svako gleda svoja posla. Ili do pomirenja više nikome nije ni stalo?