Neraskidiva ljubav fikcije i stvarnosti
Sa književnikom Bojanom Babićem razgovarali smo o njegovom novom romanu “Kako se jede nar” koji, nakon Partizanske knjige, izlazi i u švedskom Artisticumu
Možemo li da počnemo sa pričom o Vašim ranim književnim iskustvima? Za kojeg autora/icu smatrate da je imao veliki uticaj na Vaš spisateljski život?
- Počeci su vezani pre svega za poeziju, Remboa, Lotreamona u Kišovom prevodu, Apolinera, Trakla, Bena, Mandeljštama, Hlebnjikova, pa Paunda, Eliota... I koliko god da sam dopuštao kasnijim čitanjima proze i poezije (od Gilgameša do Gonsala Tavareša, od Eneide do Jelinek Elfride da bacim rimu) da utiču na moje stvaralaštvo, u svakoj mojoj knjizi može da se pronađe odjek avangarde, makar bio ironičan. Pa i u poslednjem romanu “Kako se jede nar”, junakinja u jednom snoviđenju pokušava da pročita pesmu iz knjige koju je sama iznedrila, ali umesto stihova savršene forme i značenja - kako ih ona, malograđanski, zamišlja - iz njenih usta izlaze nesuvisli slogovi. Ti slogovi su zapravo stihovi dadaističke pesme “Gadji beri bimba” Huga Bala.
Vaša posljednja knjiga, roman “Kako se jede nar” je uistinu zanimljivo djelo. Možete li da podijelite sa našim čitaocima nešto više o ovom romanu koji, nakon Partizanske knjige, izlazi i u švedskom Artisticumu?
- Roman “Kako se jede nar” nastao je kao svojevrsna nadgradnja i ujedno dekonstrukcija dobro poznate izreke “voditi ljubav rečima”. Pitao sam se, šta bi se desilo kada bi od takvog verbalnog seksualnog čina moglo da se zatrudni, kakvo bi bilo to “dete” koje bi došlo na svet, kako bi se roditelji, a kako svet, prema tom detetu odnosili.
Roman “Kako se jede nar” nastao je kao svojevrsna nadgradnja i ujedno dekonstrukcija dobro poznate izreke “voditi ljubav rečima”
Točak siromaštva, glad
Vodeći me kroz lavirint te fantazmagorične priče, deluzivna junakinja me je stalno sudarala s realnošću i s temama kao što su nezaustavljivi točak siromaštva, glad, pozicija (sredovečne) žene u našem društvu, eskapizam, beskućništvo, intelektualna korumpiranost, trulež u korenu tradicionalnih institucija i njihovih manje formalnih alternativa, ali i neostvariva i ujedno neraskidiva ljubav između fikcije i stvarnosti.
”Kako se jede nar”, kao i Vaš roman “Ilegalni Parnas”, sadrži pisma, tačnije e-mailove koje glavna junakinja šalje svom sestriću Jovanu, čiji stil nimalo ne liči na tipični stil e-mail prepiske. Šta je to specifično, i prikladno za roman, što posjeduje ta forma?
- Uvek sam voleo da čitam prepiske, od onih intelektualno zahtevnijih, kao što je prepiska između Thomasa Manna i Theodora Adorna, do onih drugačijih, nenamenjenih objavljivanju, ljubavnih i povremeno banalnih u kojima se govori i o tome šta je ko kupio na pijaci ili šta je ko obukao na kakvom prijemu, poput pisama Gali Pola Elijara. Ono što mi pisma u fikciji dozvoljavaju jeste poigravanje između subjektivnog doživljaja sveta junaka i “objektivne” stvarnosti sveta književnog dela. Tako mogu da doziram informacije, da zavodim čitaoca na “pogrešan” put. Ujedno mi se dopadaju ti skokovi između profanog, svakodnevnog i emotivno kompleksnog kakvi mogu da se nađu samo u pismima.
Knjiga je podijeljena na pisma, mape i slike. Zašto baš ovakva organizacija glavne priče u romanu?
- To je delikatni ples utroje, stiskavac ukomučestvujupouzdanipripovedač, nepouzdana pripovedačica i veštačka inteligencija. Jedna čitateljka mi je rekla kako je zbog takve organizacije čitala roman kao spisak za kupovinu. Kreneš do jednog rafa, zaneseš se, odeš dalje, a onda pogledaš spisak i vidiš da si nešto važno zaboravio, pa se vratiš. U slikama se, manje-više, čita isto ono što se nalazi u pismima, ali se posmatra iz druge perspektive, sa mapama je slično. Tako se postiže poliperspektivnost u službi kolažiranja priče, kao i izvesna ritmičnost karakteristična za lirski, poetski roman. Jednostavno ispričati priču od jedne do druge tačke u vremenu nije nešto što me privlači. Prineti krhotine priče, pomoći čitaocu da ih pokupi i sastavi po sopstvenim afinitetima i mogućnostima,tojemoždanajvišešto pisac u ovom vremenu može da uradi.
I u romanu “Devojčice, budite dobre”, ali i u “Kako se jede nar”, fokusirate se na živote žena - i to onih koje su najslabije i najpodložnije manipulacijama. Marta je nesumnjivo takav lik, ali je u isto vrijeme i destruktivna žena. Je li to posljedica njene usamljenosti ili ludila? Ili možda oboje.
- I pored postojanja društvenih mehurova u kojima se stiče utisak da je ravnopravnost izborena, žene se i dalje doživljavaju kao većinska manjina. Pitanje je da li se i kojom brzinom neki pozitivni ishodi bitaka izvojevanih u javnom prostoru prenose u privatni