Ja sam drvo golih grana...
Prvi dio trilogije “Vernon Subutex”, ovaj koji smo mogli vidjeti u inscenaciji Thomasa Ostermeiera, prati glavnog junaka kroz njegov pad na društvenoj ljestvici
”Ž ivot se često odigrava u dvije runde: u prvoj te uspava puštajući te davjeruješdasigospodar situacije, a u drugoj, kad te vidi opuštena i razoružana, pokaže ti kako se povijest ponavlja i satre te.” Jedna je to od prvih rečenica kojim francuska književnica, feministica i filmska autorica Virginie Despentes (1969), dobitnica više cijenjenih književnih nagrada u Francuskoj, opisuje stanje u kojem se našao junak njenogromanatrilogije“vernonsubutex”, čiji je prvi dio, prošle subote, mogla vidjeti i zagrebačka kazališna publika u predstavi nastaloj kao koprodukcija Hrvatskog narodnog kazališta Zagreb i berlinskog teatra Schaubühne, u režiji Thomasa Ostermeiera (1968).
Kvartovske njuške
Ujedno,ovamisaosasvimdobroocrtava stil i način pisanja francuske spisateljice - Liberation će ocijeniti da je “Despentes najbolja kad opisuje bivše pornografske zvijezde, transseksualce, kvartovske njuške ali i zavidnu vulgarnost filmskih i televizijskih ljudi” koja se ne libi kratkog, sažetog, u aforizam sapetog opisa nekog lika, situacije ili događaja. Neki književni kritičari primijetit će da ona zapravo portretira vlastiti milje, onaj koji najbolje poznaje, u kojem se kretala, tu lijevoliberalnu, hedonističku boemiju parišku, drugi u ovom djelu vide sarkastični, feministički odgovor na knjige Michelahouellebecqa.spomenututrilogiju piše u periodu 2015 - 2017. godine, njome želi dati sveobuhvatnu “fresku suvremenog francuskog društva” s posebnimosvrtomnafrancuskuisvjetsku rok-scenu 1980-ih i 1990-ih godina, kada je i sama nastupala, Thomas Ostermeier taj njen opus nazvat će “spojem različitih realnosti koje daju uznemirujući pogled na Pariz danas.” Njegova predstava nije i prvo uprizorenje romana o Vernonu Subutexu igran je, u različitim dramatizacijama, u Zürichu i Münchenu - a berlinska premijera priređena je odmah nakon ublažavanja mjera izazvanih epidemijom Covid-19, početkom lipnja prošle godine. Thomas Ostermeier, redatelj, ujedno ravnatelj i umjetnički voditelj Schaubühne u Berlinu, uz Floriana Borchmeyeraibettinuehrlich,dramaturginju u predstavi, autor je adaptacije romana, scenografkinja i kostimografkinja je Nina Wetzel, oblikovatelj videa Sebastien Dupouey, a skladatelj Nils Ostendorf.
Ostermeier je rado viđen i čest gost na zagrebačkim pozornicama, još od prvog gostovanja na Festivalu svjetskog teatra 2003. godine sa “Norom” Henrikaibsena,pa“hamlet”,“richard III” Williama Shakespearea, potom neki suvremeni komadi, njegov redateljskiradovdjejedobropoznat,aovoje trećedjelo,nakonautorapoputdidiera Eribona(povratakureims)iedouarda
Louisa (Tko je ubio mog oca), nastalo u francuskojknjiževnostikojejepostavio na scenu. Predstava “Vernon Subutex 1” ogledni je primjerak vrste teatra koju Ostermeier često koristi: kombinacija je to performansa i kazališta, njihovo isprepletanjeičestovrlouspjelispoj,uz ovdjevrlonaglašenoinsistiranjenamuzičkoj komponenti predstave/tijekom četverosatneizvedbeuzglumcenapozornici je i bend koji uživo svira i pjeva/ što ponekad može nalikovati na neku intimnu “glazbeno-izvedbenu odiseju suvremenog Pariza.” Glazbenici su: Taylor Savvy, Thomas Witte, Henri Maximilian Jakobs i Ruth Rosenfeldt, potonjih dvoje dio su i glumačkog ansambla, koje predvodi doajen njemačkog teatra, glumac, redatelj i spisatelj Joachim Meyerhoff (1967), igrao u pozorištima Hamburga, Züricha, Beča i Berlina, dobitnik niza glumačkih nagrada, uz njega tu su Julia Schubert, Holger Buelow, Stephanie Eidt, Axel Wandtke, Mano Thiravong, Hevin Tekin i drugi.
Prvi dio trilogije “Vernon Subutex”, ovaj koji smo mogli vidjeti u inscenaciji Thomasa Ostermeiera, prati glavnog junaka kroz njegov pad na društvenoj ljestvici. On je bivši vlasnik prodavaonice ploča, no prilike na tržištu su se promijenile, stiglo je vrijeme digitale i streaminga, dućan propada, a sa njim počinje i njegova borba za egzistenciju, izbacuju ga iz stana, neprestano je u potrazi za krevetom kod prijatelja i bivših ljubavnica, rasprodaje na internetu sve što ima, živi od danas do sutra. Predstava, uostalom kao i roman, barem taj prvi dio trilogije, beskonačno je nizanje likova i njihovih ispovijedi, svi su oni na neki način povezani sa glavnimjunakom,vernonomsubutexom, no pomalo je iritantan način kako nam se predstavljaju - svi, naime, pripovijedaju svoje živote i događanja u njima, sa mikrofonom ili bez njega, obraćaju se uglavnom direktno publici, kao da gledamo niz uklopljenih monodrama, kao da se recitiraju neke dionice koje djeluju i nose u sebi svaka svoju poruku, ali bez neke vidljive interakcije tih lica tu gdje im je stvarno mjesto života, naime na pozornici. Sam redatelj o tim likovima kaže: “Likovi su razni: od bezobrazno bogatih do bolno siromašnih, preko transrodnih osoba pa do lijevih aktivista, porno-zvijezda, desničarskih nasilnika, anarhista, muslimanskih fundamentalista, pankera.
Sve su to osobe koje možete naći u svakom velikom gradu na svijetu - oni jesu različiti, no ako pogledate pobliže, prilično je šokantno, pa i uznemirujuće, da su oni na političkoj razini prilično uskih pogleda na svijet. Puno je bijesnih likova, koji se tako osjećaju jer se vremena mijenjaju, puno je desnih populista, ali i onih koji su frustrirani neuspjehom ljevice.” Što se glazbene matrice tiče, Ostermeier objašnjava: “Tamo je soundtrack nezavisna glazba 80-ih i 90-ih godina prošlog stoljeća,punk,grunge,punk-rock,newwave, kontrakulturni koncepti koji su protresli glazbenu industriju. Istovremeno se pitam što se dogodilo tom anarhizmu i kontrakulturi”. Bend na sceni izvodi, među ostalima, songove grupa poput Dead Kennedys, Gang of Four, Sonic Youth, Pixies... Redatelj se dosta kritički osvrće i na ulogu interneta danas, frustriran je njegovom zloupotrebom, upozorava: “Ljudi su vjerovali da će internet biti platforma za aktivizam, participaciju, direktnu demokraciju. No on je postao mjesto na kojem 80 posto onoga što nam se nudi čine pornografija i nacistički sadržaj.”
Odskočna daska za mizanscen i cjelokupnu scenografiju stalna je upotreba rund-bine - u jednom okretaju vidimo i slušamo bend, njihovu svirku i pjesmu, novi zaokret, potom se netko penje po konstrukciji iznad njih, tu nešto govori ili samo pleše, iznad svih blješti neonska instalacija koja predstavlja revolver, to je naime bilo ime propale prodavaonice ploča, a i sam glavni junak, igra ga vrlo svjestan role u kojoj se nalazi veliki glumac Joachim Meyerhoff, u jednoj će sekvenci zablistati kao DJ Revolver, pa se opet vraćamo na scenu, novi okret rund-bine, ili čak na proscenij, tu je neki šank, ili stol, uz obavezan krevet, kauč ili madrac za kojima Vernon, tokom čitave predstave, neumorno traga po kućama koje ga hoće primiti. Sve začinjeno opijatima, seksom ili barem podsjećanjima na ta “zlatna vremena”.
Likovi su razni: od bezobrazno bogatih do bolno siromašnih, preko transrodnih osoba pa do lijevih aktivista
Ostermeier je rado viđen i čest gost na zagrebačkim pozornicama još od prvog gostovanja 2003. godine
Reduciranje radnje
Život i ključne momente postojanja svojih likova i miljea u kojem se kreću Despentes daje u kratkim, zgusnutim,jezgrovitimopisima.vernon,tako, “...uglavnom visi po porno-siteovima. Nije mu se više slušalo o krizi, islamu, klimatskim poremećajima, plinu iz škriljevaca, maltretiranim orangutanima, ili Romima koje više ne puštaju u autobuse. Mjehur u kojem živi udobanje.preživljavaunjemubezdisanja. Reducira svaku radnju na minimum.” Ponekad se spisateljica upusti u neke neznane, gotovo spiritističke vode, lik Gaelle će reći: “Mrtvi se ne ponašaju svi na isti način. Ima onih koji nestanu odmah, da pomisliš da su to jedva čekali. Drugi se vrte oko tebe, posjećuju te u snu, nešto hoće”. Ili, na tom tragu, ali aforistički: “Duša je impozantan brod, kojim treba oprezno manevrirati”. Ili, precizna anatomija postupanja sa drogom: “Dobri su narkomani, kao i dobri pijanci, oni koji znaju kontrolirati konzumaciju. Teško je naći tu točku ravnoteže - vladati supstancom koju voliš jer od nje gubiš glavu... Ništa te ne oslobađa kao droga, nijedna žena nije toliko pouzdana i slatka kao prah”. Ipak, Virginie Despentes najotrovnija, najciničnija je u opisu filmske industrije, to je njeno područje, tu je kod kuće, Xavier, pisac i scenarist u romanu, prijatelj Vernona, zorno ocrtava taj filmski svijet: “U Francuskoj, biti scenarist je greška. Režiseri se svi nadaju da će njihov mali uradak doći na telku i ne žele dijelitiautorskaprava.makakavautorski film, krvopijski film. Ne znaju napisati ni jedan redak, nisu otvorili knjigu odmatureizfrancuskog,alilovazascenarij, to se ne propušta... Slušam intelektualce francuskog filma kako sami sebi čestitaju na kvaliteti svojih djela, vesele se što će se vidjeti u Cannesu. Cannes, to je fešta kobasice s kurvama u lubutinkama. Svi rigaju svoj kavijar, noseva punih koke, nakon što su nagradili rumunjsku kinematografiju. Lijevi intelektualci obožavaju Rome jer ih vidiš kako teško pate, a nikad ih ne čuješ da govore. Žrtve dostojne obožavanja. Ali onog dana kad jedan od njih uzme riječ, lijevi će intelektualci potražiti sebi druge žrtve... Sad kad shvaćaju daćesubvencijedoćiodekstremnedesnice, kladim se u što hoćeš da će promijeniti ploču - to spretno okreće kaput, daj im četiri-pet godina i isti oni koji guslaju po jadnim ilegalnim imigrantima iznjedrit će ti remek-djela o židovskom bankaru, romskom lopovu i požudnoj Ruskinji... prilagodit će se, ne brinem se ja za njih.”
Vernonsubutexprvuknjigutrilogije, pasamimtimipredstavezavršavasam, odbačen,poputprosjakaupodzemlju, halucinira kroz dugi monolog, čije su posljednje riječi: “...Ja sam drvo golih grana koje šiba kiša, dijete koje se dere u kolicima, kujica koja vuče svoju uzicu,jasamcrnioblak,fontana,ostavljeni zaručnik koji premeće fotografije iz života prije, ja sam klošar s klupe postavljene na jednom brežuljku, u Parizu”. Možda efektno za roman, no nedostatno za ozbiljnu predstavu.