Žena u kutiji
SAVREMENA NJEMAČKA KNJIŽEVNOST: Goethe-institut i Kun donose prikaz romana “Kod kuće” njemačke autorice Judith Hermann
”K ućaimakuhinju,kupatilo i dvije sobe, jednu na gornjem, drugu na donjem katu. Sobu na gornjem katu ne upotrebljavam, spavam na donjem, jedini prozor u toj sobi pruža pogled na livadu i vodu. Prvi put u životu živim u kući. Sama živim u kući.” Bezimena junakinja priče u romanu “Daheim” (Frankfurt/m: S. Fischer, 2021, bos. Kod kuće) njemačke autorice Judith Hermann u svojoj petoj deceniji započinje novi život na Sjevernom moru u istočnom dijelu Frizije. Ovaj skoro napušteni krajolik ističe se bezgraničnim stanjem mirovanja i skoro nepostojećim tragovima modernog života, gdje noću vlada mrkli mrak, a danju tišina prizora plavetnila neba i vode.
Kod sidra
Prazninaprostoraobojenajeatmosferom melankolije i čežnje za izgubljenimvremenom.onoštouromanuprazni prostor popunjava jesu riječi, fragmentirane slike prošlosti, koje se čine glavnim pokretačem priče i koje moraju biti ispričane ili zapisane. Jer život, kako nam junakinja ovog romana pokazuje, osvrće se uvijek za onim što je bilo i bavi se onim što leži u prošlosti. Naša junakinja zna da “skoro sve u životu propadne” jer u svojim već poznim godinama ona vrlo dobro zna o “čemu i govori”. Pisanje, kazat će u jednomintervjuuautoricahermann,daje mogućnost da nešto zapišemo, manifestiramo kako bismo to onda pustili, a potom nešto novo započeli. Upravo ovaj eksperiment sjećanja i pričanja/ pisanja autorica Hermann izvodi na svojoj bezimenoj junakinji kako bi je na koncu pustila da dalje krene svojim novim putem.
Romanpočinjeprisjećanjem.usvojimdvadesetimgodinamapripovjedačicasesjećasvogradaufabriciduhanai slučajnogsusretasamađioničaremkoji joj nudi da s njim otputuje u Singapur i tamo bude njegova asistentica u tački “žena u kutiji”. Pomisao da bude žena ukutijikojumađioničar-muškaracpresijecanadvadijelaostavljajeravnodušnom, ali ipak i budi znatiželju u njoj. Pa tako ona u uvodnom poglavlju nadalje se sjeća posjete u kući mađioničara, svoje pripreme za put i svoje posljednje cigarete prije polaska. Da li se polazak ikada desio, ostaje najprije nejasno. Svoja sjećanja junakinja ne priča sebi, nego nekoj drugoj osobi: “To je bilo ono što sam ti htjela ispričati”, veli ona na kraju prvog poglavlja. Iako će tokom svoje priče nekoliko puta ponoviti da se “tačno sjeća” i da se valjda jedino njoj i njezinim slikama treba vjerovati, vrlo brzo postajemo svjedoci da nas za ruku vodi nepouzdana pripovjedačica koja pokušava ispravno poslagati isprekidaneslikekakobirekonstruirala i složila svoje naizgled izgubljeno Ja.
Skoro više od godinu ona živi u kući bez namještaja, u svjesno uređenoj praznini. U tom malom mjestu stanuje i njezin šezdesetogodišnji brat Sascha koji vodi kafanu “Kod sidra” i u kojoj i ona sama radi. Sascha ima ljubavnu vezu sa dvadesetogodišnjom Nike i zajedno s tom pomalo čudnom i luckastom djevojkom koja u sebi nosi traume iz djetinjstva - jer ju je majka zaključavala u škrinji i u njoj je danimadržala-akojaunatočtome zrači izgubljenim mladalačkim duhom i željom za životom, on želi dignuti svoje sidro i putovati svijetom. Pored
Sasche i Nike tu su i susjedi
Mimi i Arild, brat i sestra. Dok se Arild bavi masovnim svinjogojstvom, pripovjedačici pravi klopku za kunu te ulazi s njom u seksualnu vezu, njegova sestra Mimi ispunjava svoje vrijeme stvarajući umjetnička djela. Iako su svi likovi, osim mlade Nike, na pragu jeseni života, slomljeni i umorni od njega, a ipakželjninekognovogpočetka,jedino Mimi neumorno pokušava uspostaviti izgubljenu vezu čovjeka sa prirodom time što povremeno sa sebe odbacuje krpice i izlaže svoje golo tijelo suncu ili vodi. Na primjeru Mimi, a i Arilda, gdje se između redova govori o ljudskom uništavanju prirode, pokazuje nehumanost masovnog stočarstva, autorica romana pored izgubljene veze između čovjeka i prirode također reflektira i onu između samih ljudi. Svi ovdje nabrojani likovi u romanu pričaju i povremeno se upuštaju u rasprave, ali se ipak čini kako jezik buni njihove instinkte, ili kako pripovjedačica kod Arilda zapaža: “(Jezik) njemu otežava slijepo razumijevanje,pronalaženje,osimtoga Arildunedostajestrpljenje,onnemaživaca za duge priče, najzad možda jednostavno nema želje za tim. Ali zato ima oko za suštinske stvari, zna preći na stvar.” (Hermann, str. 185)
Pored “kutije” koja se lajtmotivski provlači romanom (žena u kutiji/nike u kutiji/kuna u kutiji), tu je svakako i prošlost koju junakinja nosi sa sobom. Njezin bivši muž Otis i kćerka Ann dio su nje. Kćerka Ann, kako saznajemo, prekinula je školovanje i krenula na put oko svijeta. Kao i Nike ona predstavlja generaciju Z rođenu na prijelomu 20. stoljeća. Generaciju koja se u Sms-porukama pa čak i u verbalnoj komunikaciji služi skraćenicama i tako svjesno jezikom gradi distancu. Ann se ne upušta u duboke priče, često je offline, povremeno nazove putem Skypea ili samo pošalje kratke poruke, linkove, koordinate “https:// t1p.de/a9os [...] elektronske razglednice”, kojim govori gdje se tačno nalazi na svom putovanju oko Baltičkog mora. Hermannjasnoprikazujenove tokove komuniciranja, ali ih ni u kojem trenutku ne kritizira. Ipak su i koordinate našoj
Pored “kutije” koja se lajtmotivski provlači romanom, tu je svakako i prošlost koju junakinja nosi sa sobom
pripovjedačici, koja se kao i njezin brat ne snalazi najbolje u jeziku mladih, jedinoštojojgovorioživotunjenekćerke. Ann bježi od kuće, protivi se pravilima i filozofiji života starijih generacija, ona seupuštaunomadskuegzistencijuigovori majci kako postoji “samo ono što upravo doživimo, a svako objašnjenje koje za to imamo jeste izmišljeno ili postoji tek onda kada ga formuliramo. Vi mislite da u sebi imate biblioteku, zbirku,slikeisjećanjakojavasčinionimšto jeste. Punu razlozima za ono što volite i što ne volite. Ali ta biblioteka je izmišljena. (…) Rekla sam ujaku Saschi da nećepronaćiistinu.onjeonajkojijeste. On sebe interpretira. (…) (A)li njegova priča ne vrijedi, ona je zbirka tragova. Ti i on. Kad ste bili djeca. Tragovi toga.” (Hermann, str. 131) Izgleda da mlada generacija, iako sama izgubljena u jeziku, ponovo osvježava tajnu formulu životaobitnostitrenutkaukojemživimo. Ništa prije njega ili poslije nema, nema suvišne priče i interpretacije.
S druge strane imamo i Otisa, bivšeg muža pripovjedačice kojem je ranije pričala svoju prošlost i redovno ga nadalje izvještava o životu na moru. Ona i Otis su puke suprotnosti koje povezuje jedan paradoks: dok se ona želi sjećati, sjećanjem uspostaviti ravnotežu za novi početak, a istovremeno odbacuje od sebe sve nepotrebne stvari i živi u praznim prostorima, njezin bivši suprug pati od patološkog sakupljanja stvari. Ali ne samo stvari, nego i njezinih ispričanih priča. Otis je, dakle, sakupljač i arhivar njene prošlosti. “(M)i višenedijelimozajedničkiživot,aonse neće više sjećati, neće više morati arhivirati što mu govorim.” (Hermann, str. 66) Svoj arhiv će Otis u nastavku htjeti raščistiti jer, kako veli, i sam svijet se počinje raščišćavati, a ipak hoće da ostavi neke stvari koje “ti mogu biti potrebne, koje će nam biti potrebne kako se ne bi izgubili iz vida.” (str. 178) Možda najbolje na primjeru muža autorica Hermann artikulira pitanje: šta nam je to sve potrebno za život? I čega se možemo odreći?
Nova koža
Prazninu krajolika pripovjedačica ispunjava svojom pričom. Na pitanje šta znači biti kod kuće nudi se bezbroj odgovara, a jedan mogući glasi: nakon braka i majčinstva, žena ponovo traži novu kuću, novi početak, a taj početak uvijek bude u samoći, u sebi, u sjećanju na djetinjstvo, u pronalaženju i istovremenom rađanju novoga sebe. Žena poput zmije, kako se pripovjedačicasjećariječisvogliječnika,gubikožu i stvara novu. A stvaranje nove kože zahtijeva snagu.
Roman autorice Judith Hermann 2021. ušao je u najuži krug za nagradu za knjigu godine Lajpciškog sajma knjiga. Godine 2022. Hermann za “Daheim” dobiva izuzetno vrijednu Književnu nagradu grada Bremena, kojom su svojevremeno bile odlikovane velike autorice njemačkog govornog područja, poput Ilse Aichinger, Ingeborg Bachmann, Christe Wolf i dr. I baš kao Aichinger, Bachmann ili Wolf ihermannseusvomopusukoncentrira na dezorijentirane ženske likove koji su stalno u nekoj potrazi. S navedenim autoricama Hermann također dijeli veliku ljubav prema kraćoj književnoj formi: pripovijeci. Dok u kasnim 90-im godinamauknjiževnomsvijetupostaje poznata svojim pripovijetkama, ona i u svom drugom romanu ostaje dosljednaovojforminajprijeukoncentriranosti radnje i preglednom broju likova. A ponajvišejasnimjezikomislikamakoje iscrtavaju moderni svijet u kojem žena vrlo često za sobom vuče kofere krećući u potragu za nečim. Iako rad na romanu “Kod kuće” autorica Hermann započinje još prije pandemije, ona još prije doba izolacije pokazuje koliko se distanca uvukla u živote ljudi i zavladala njima. Isto tako, distanca postaje evidentna u vrlo službenom seksualnom činu između junakinje i Arilda: “On je nag. Stomak mu je čvrst, njegov spol samopouzdan. Nekoliko trenutaka stoji tako, a zatim gasi svjetlo, a oko nas otvara se tama poput vode.” (str. 115) Bliskost, međutim, koja unatoč raznim preprekama postoji među likovima, najbolje pokazuje umjetnička figura koju Mimi stvara kopirajući lik junakinje. Njezina figura prikazuje ženu koja poput fetusa sjedi gola i sklupčana s rukama obavijenim oko nogu i tijela sa zatvorenim očima. Vrlo čestohermannovejunakinjezatičemo uovomsjedećempoložajuukojemdodirom vlastitog tijela pokušavaju doći do sebe, a isto tako iskazuju čežnju za istinskim dodirom drugih. Iako junakinja traga za kućom, novim početkom, sjećanjima, na kraju romana ona također uviđa da je možda sve vrijeme u cijeloj njezinoj priči bilo i riječ o “potlačenim,mučenim,neslobodnimizlostavljanimženama...,ženamakojesuzatvarane u kutije i gurane ispod kreveta, po potrebi su bile vađene iz njih, zatim su poslije toga ponovo zatvorene u kutije, zašto tada nisam o tome mislila. Ili sam o tome mislila, a nije me se ticalo.”
Praznina prostora u ovom romanu obojena je atmosferom melankolije i čežnje za izgubljenim vremenom