Tama iz koje izranja krv
VAGON POKRETNIH SLIKA: “The Northman” je podijeljen na dinamične dijelove Amlethovog ratničkog života, zarobljeništva i konačne osvete
”Fate has no mercy.
I cannot escape my fate.”
- “The Northman” (2022)
Pišući svoju slavnu studiju “Shakespeare, naš savremenik”, Jan Kott je o Hamletu napisao: “Hamlet je narastao od glosa i komentara, on je jedan od malobrojnih literarnih junaka koji žive van teksta, koji žive van pozorišta. (...) U Hamletu su mnoga pokoljenja nalazila vlastite crte. I možda je Hamletova genijalnost baš u tome što se u njemu može ogledati kao u ogledalu.” I baš kao što radnja Shakespeareovog komada dozvoljava da se taj tekst tumači kao univerzalna porodična, državna i metafizička tragedija, tako se i priča iz skandinavske mitologije o princu Amlethu može preslikati na mnoge druge istorijske kontekste. I preslikala se. Upravo na Shakespeareovom komadu. Hronike Amlethovog života su ukorijenjene u dugogodišnjoj skandinavskoj tradiciji i postoji nekoliko varijacija na temu priče o njemu.
Odrazi zvjerske zbilje
Shakespeareov Hamlet i Amleth iz višetomne povijesne hronike “Gesta Danorum”, koju je napisao danski srednjovjekovni povjesničar Saxo Grammaticus, suštinski su dvije iste priče, ali koje predstavljaju dva različita načina komunikacije sa prošlosti. Način na koji se one međusobno prepliću kada se čitaju zajedno otkriva razlike između pristupa koji Shakespeare i Grammaticus koriste kako bi interpretirali prošlost. Saxo Grammaticus ističe Amlethovu priču za poučan primjer istorije, a Shakespeare je prepoznatljiviji po svojim savremenim temama negoli referencama na (daleku) prošlost. Oba teksta, ipak, pokušavaju da predstave priču o usponu i padu kraljevstva i jedne porodice. Baš kao što radnja Shakespeareovog komada u Danskoj dozvoljava da se on otvori (ka) univerzalnim temama u Engleskoj, Amleth pušta da ispripovijedane pouke o kraljevstvu budu, istovremeno, i autentične i opšteljudske.
Robert Eggers koristi ovu priču za svoj novi film “The Northman”, dvoiposatnu sagu o sudbini princa Amletha. Pomalo naviknuti na fantazmagorični, deluzionistički i nadrealni pristup ovog reditelja, ovaj put ne dobijamo film koji će u potpunosti biti podređen tim elementima. “The Northman” nesumnjivo pokazuje suptilniju filmsku estetiku od one koju smo imali priliku vidjeti u Eggersovim ostvarenjima “The Witch” (2015) i u “The Lighthouse” (2019), ali zadržava mističnost prisutnu kroz mitološku priču. Sudbina princa Amletha (Alexander Skarsgård), koji cijeli život posvećuje osveti za oteto kraljevstvo, provučena je kroz spektar surovih vizuelnih filtera. Uzevši u obzir kako se kroz cijeli film do besvijesti ponavlja rečenica o tome da ne postoji veća čast od one stradanja od mača, nimalo nas ne čudi brutalnost kojom je “The Northman” u cjelini obojen.
Amlethov otac, kralj Aurvandil War-raven (Ethan Hawke), vraća se iz rata, teško ranjen, i priprema svog mladog sina za ritual inicijacije koji se odvija u pećini, a koji uključuje prizivanje predaka. Ritual predvodi
Heimir The Fool (Willem Dafoe), dok Amleth i Aurvandil urlaju na sve četiri poput vukova. Nedugo zatim, Amlethovog oca ubija njegov ujak Fjölnir (Claes Bang), otima njemu obećano kraljevstvo i uzima Aurvandilovu ženu, kraljicu Gudrún (Nicole Kidman) za svoju suprugu. Amleth bježi preko otvorenog mora i postaje ogorčeni, beskrupulozni ratnik koji će započeti svoj osvetnički pohod. Ubrzo doznaje kako je Fjölnir izgubio tron i pobjegao na Island, gdje živi kao pastir sa porodicom Amlethovom majkom i sinovima. Za njega rade robovi iz Sjeverne Evrope koji svakodnevno pristižu. U jednoj takvoj “pošiljci” će se naći i Amleth, koji će upoznati djevojku Olgu (Anya Taylor-joy) i sa njom otići, kao rob, na ujakovo imanje.
Da je Amlethovog oca ubio njegov brat, bilo je poznato i kod Grammaticusa i kod “Ur-hamleta”, drame pripisane Thomasu Kydu ili Shakespeareu, u kojoj odjekuje uzvik duha - “Hamlete, osveti se!”. Eggers koristi bratoubistvo na sljedeći način: Fjölnir (prototip Claudia) je sakrio svoj pravi motiv i ubistvo je opisao kao opravdano, a ne kao hladnokrvno bratoubistvo. Po tradiciji su samo članovi kraljevske porodice imali pravo da budu izabrani, a pošto je Amleth bio maloljetan i stoga nepodoban, Fjölnir je to iskoristio kako bi se domogao vlasti. U Amlethovim očima on je tako postao uzurpator i njegovog kraljevstva i njegove majke.
”The Northman” je podijeljen na dinamične dijelove Amlethovog ratničkog života, zarobljeništva i konačne osvete. Međutim, uprkos relativno predvidivom raspletu radnje, Eggersov film publici ostavlja nekoliko zanimljivih preokreta koji nude drugačiji pogled na unutrašnjost Amlethove porodice, međusobnih odnosa, te pokazuje različite principe dobrog i lošeg kraljevstva - onoga kojim je vladao Fjölnir i onoga kojim je vladao njegov brat Aurvandil.
S obzirom na to da je riječ o filmu koji računa na daleko više kretanja kamere, zbog same priče, negoli je to slučaj sa Eggersovim prethodnim ostvarenjima, imamo priliku svjedočiti zaista impresivnim dugim kadrovima, scenama bez reza u kojima možemo vidjeti sav užas rata i divljaštvo izazvano zakletvom na osvetu. Prije nego Amleth dođe do Fjölnira, on je dio čopora u krzno obučenih Vikinga prekrivenih ukrasima od medvjeđe kože koji napadaju i razaraju sela, žedni krvi. U jednom takvom dugom kadru posmatramo zapaljene kuće u selu, uplakane seljane, ispred kojih kamera zaustavlja fokus na Amlethovom osvetničkom pogledu.
Kraljevska čast, herojstvo i smrt
Što se zapravo krije u tami iz koje izranja ovoliko krvi? Kraljevska čast, herojstvo, osveta pod svaku cijenu. I smrt. Nepodmitljiva i pravedna: ništavna je pred njom sva moć. Sve to predstavljeno u sablasnom plesu skandinavskog naroda čije se varvarstvo širi. U korist toga, Amlethov pohod nećemo svrstati u onaj šekspirovski primjer krvavog mehanizma borbe za moć, već radije u oblik i kontekst srednjovjekovnog plesa smrti.
”The Northman” je krcat ekspresivnim nasiljem i eksplicitnošću koja se sasvim sigurno neće svima dopasti. Uz to, nije bez problema u samom sižeu koji ne ide uvijek u korak sa fabulom, naročito sa dijelovima koji prikazuju Amlethove snove, sekvencama koje nisu uvijek ispravno motivirane, pa se stiče dojam da su prisutne zbog Eggersove sklonosti da svojim filmovima ponudi taj mistični dio. Reditelj tako biva uhvaćen u stalni sukob između fantastičnog, sudbinskog i čudesnog iz svoje poetike i vrlo realne i okrutne priče o povratku izgubljenog kraljevstva. Uzevši u obzir da se “Amlethovo (glumljeno) ludilo” spominje u svim tekstovima o njemu i vrlo je prepoznatljiv motiv u obradi te priče, sasvim sigurno da je mogao biti bolje iskorišten u filmu. Dalje, Alexander Skarsgård je napravio odličan posao što se tiče fizičke izvedbe i to mu se ne može osporiti, ali svakako ne u potpunosti u korist kompleksnijeg i ubjedljivijeg nastupa svog lika.
Zaključno, nesumnjivo je riječ o jako velikom i važnom filmu, čiji će se puni potencijal, naravno, najbolje doživjeti u bioskopu, pred velikim platnom i besprijekornim zvukom. Epska veličanstvenost, borba za čast i osvetu, prije nego za tron, neće uvijek biti u saglasju sa mističnom autentičnosti koju baštini Robert Eggers, ali ćemo njihov nesklad ipak uspjeti preživjeti.