Superliga u UEFA verziji
UEFA je najnovijim potezima pokazala da joj zaštita evropskog fudbala, o kojoj je toliko gorljivo kukala kada su veliki klubovi najavili formiranje Superlige, zapravo ne znači ništa
Prošlo je već prilično mnogo vremena otkad sam se posljednji put bavio fudbalskim pitanjima koja nisu direktno vezana za domaći fudbal. Ove sedmice prilika se ukazala nakon najava brojnih evropskih medija da predsjednik PSG-A i jedan od najznačajnijih ljudi u UEFA Nasser alkhelaifi, i predsjednik UEFA i jedan od onih koji najbolje klimaju glavom pred velikim kapitalom Aleksander Čeferin zajednički spremaju nove značajne promjene u Ligi prvaka.
Razlika
Mnogo se govori o ljetu 2024. godine, kada ističe aktuelni ciklus takmičenja u evropskom fudbalu. UEFA inače evropska takmičenja planira u trogodišnjim ciklusima, a promjene unutar samog ciklusa su teško moguće i mora se desiti nešto veliko na svjetskom nivou, poput pandemije, da bi se dozvolilo odstupanje od zadanog sistema.
Baš je pandemija 2020. godine natjerala čelnike evropske fudbalske asocijacije da organizuju “balon” turnir u Lisabonu, gdje je bez publike i bez prisustva ikakvih vanjskih faktora četvrtfinale i polufinale Lige prvaka odigrano kao i finale, te je jedna utakmica odlučivala o svemu, za razliku od tradicionalnog sistema domaćeg i gostujućeg meča.
Bile su to sjajne utakmice ili su barem takvima upisane u percepciju većeg dijela evropskog stanovništva. Možda je osjećaj o superiornosti tog fudbala u odnosu na sve ono što su ranije gledali ostao utkan i u sjećanje navijača zbog optimizma s kojim je istovremeno gledao te utakmice, jer se svijet, nakon stravičnih početnih najava o koronavirusu tog ljeta 2020, već polako počeo suočavati sa puno manje surovom realnošću. I mada koronavirus nije bio bezopasan, utakmice Lige prvaka koja se igrala turnirski, nalik na Svjetsko prvenstvo, skrenule su pažnju sa egzistencijalnog pitanja koronavirusa i dale mnogima utočište.
Zbog toga je zabilježen i rast gledanosti, a njemu su se, više nego bilo čemu drugome, obradovali u UEFA. Postoji u ovoj evropskoj instituciji već dugo bojazan da će fudbal izgubiti status najvažnije sporedne stvari na svijetu, a dodatno je potpiruju predsjednici velikih klubova poput Juventusovog Andree Agnellija ili Florentina Pereza. Iz straha da će fudbal novoj generaciji postati predosadan i da će ga zamijeniti esport (najgrublje rečeno videoigre), oni su predložili formiranje evropske Superlige, ali i niz novih načina praćenja fudbala, koji se kose sa njegovom viševjekovnom tradicijom. Tako je, recimo, predložena pretplata na gledanje samo posljednjih deset minuta utakmice, jer je to najuzbudljivije i fokus pažnje mlađih generacija uklapa se sa takvim sistemom gledanja utakmice. 90 minuta im je previše.
UEFA je od starta bila oštar protivnik ideji Superlige, ali ne zato što joj se sama ideja ne sviđa, nego zato što se ideja napravila bez njenog učešća i što joj nije garantovan veliki dio kolača, nego marginaliziranje. Pod plaštom floskule da fudbal pripada svima, UEFA je dobila veliku kontinentalnu podršku da ideju Superlige u startu zaustavi, ali naivan je bio svako ko je tada vjerovao u dobronamjernost institucije koja se direktno može kriviti za formiranje superklubova i sve ono loše sa čime se fudbal i susreće već decenijama. UEFA je, dakle, odlučila da ugasi ideju neovisne Superlige, a da postepeno nastavi koračati ka Superligi u vlastitoj režiji, pažljivo slušajući inpute velikih klubova.
Tako će u onom spomenutom ciklusu evropskih takmičenja koji počinje od 2024. Liga prvaka vjerovatno biti proširena na 36 klubova, ali proširenje svakako ne treba previše radovati klubove iz manjih zemalja i to je već izvjesno, jer za njih mjesta neće biti.
Sistem takmičenja će biti promijenjen, neće postojati ona tradicionalna struktura grupne faze na koju smo navikli i koja ima logiku. Umjesto toga, grupna faza će biti haotična. Historijski rezultati klubova će se vjerovatno uzimati u obzir, pa će tako organizatori takmičenja zadržati pravo da pozovu ekipe koje su nekad bile velikani, a koje nisu u stanju da izbore plasman u Ligu prvaka kroz vlastito nacionalno takmičenje.
Još u septembru prošle godine Čeferin je istakao oduševljenje idejom da se organizacija kompletne završnice Lige prvaka premjesti u jedan grad. Pritom je specifično spomenuo američki Super Bowl, ali ne njegove sportske elemente, već isključivo show business stranu.
”Lično smatram tu ideju odličnom. Pogledajte Super Bowl, to je sjajan događaj, rade to na sjajan način. Ljudi se zabavljaju, imaju koncerte. Lijepo je i za klubove, čak i ako izgubiš dva meča, dobiješ više novca i to sve kompenzira. Bio bi to sjajan događaj za emitere i sponzore. Iste sedmice biste mogli organizovati i finale ženske Lige prvaka te omladinskih takmičenja. Mogli bismo imati fantastičnu fudbalsku sedmicu, a ovakav vid knockout utakmica je puno uzbudljiviji”, kazao je Čeferin za Times.
Sve i da postoji sa fudbalskog aspekta opravdanje što bi, recimo, navijači Villarreala ostali ove sezone bez domaće utakmice sa Liverpoolom, a što bi umjesto njih mjesta na nekom drugom evropskom stadionu ispunili investicijski bankari Goldman&sachsa, koji bi prvih sedam minuta proveli raspravljajući igra li Villarreal u žutim ili crvenim dresovima, predsjednik najveće fudbalske institucije u Evropi ga nije ni pokušao dati. Njegova izjava za Times pokazuje o čemu on razmišlja i po čemu će biti upamćeno njegovo predsjednikovanje. O tome kakav je neko čovjek, nije pošteno suditi, ali pošteno je reći da vam se ne sviđa osoba koja kaže da nije bitan poraz ako se na njemu može zaraditi, odnosno u širem smislu, da se emocije kupuju novcem ili, u još širem smislu, da se za novac vrijedi i poniziti. Doduše, pred krupnim kapitalom Čeferin to skupa sa svojom institucijom već dugo radi.
Fudbal se nalazi u jako specifičnom momentu, koji je teško razumjeti i opisati. Fudbalske institucije nastoje izgraditi paralelnu subkulturu iako fudbal već ima svoju, koja je prepuna živopisnih događaja i historije. Nova fudbalska subkultura treba biti sveobuhvatnija i fudbal treba prisvojiti i one kojima je nezanimljiv. Otuda i spominjanje koncerata, festivala, zarade i Super Bowla. Zamislite navijača čiji klub igra finale Lige prvaka i koji se raduje nekakvom performansu u uvodu utakmice. Ili, da primijenimo isto na domaći fudbal, zamislite navijača Sarajeva ili Veleža koji bi u nekoj takvoj, imaginarnoj verziji finala Kupa BIH, više razmišljao o tome ko će nastupiti prije utakmice, nego ko će nastupiti na samoj utakmici.
Emocionalna povezanost
Oni koje se može nazvati glavnim faktorima u fudbalu hoće da obuhvate u novoj, još uvijek imaginarnoj fudbalskoj subkulturi sve one elemente koji ga zapravo čine manje važnim i koji skreću fokus sa same igre. I sa jedne strane ima tradicionaliste, koji se oštro protive takvom odnosu i koji suštinski najviše gube, a sa druge strane ima veliku grupu onih koje nastoji privući, a koji su za njega generalno nezainteresovani. Dakle, hazarderski je potez iz temelja izobličiti sve ono što ide uz fudbal u nastojanju da se privuku ljudi čiji dolazak na utakmicu ovisi o tome hoće li koncert prije nje napraviti Coldplay, Ed Sheeran ili možda Alicia Keys. Nije iz ove perspektive sigurno hoće li plan UEFA uspjeti i hoće li uspjeti da izmuze novac iz “levata” bez emocionalne povezanosti sa fudbalom ili bilo kojim klubom. Jer UEFA te ljude posmatra baš kao naivce/levate koje treba iskoristiti, nema tu ništa lijepo ni uzvišeno, samo su njene metode legalne, a modus operandi je identičan onome karakterističnom za šibicare. Doduše, ljepše je upakovan.
I nakon svega se u ovoj priči nameće iz prikrajka jedan zanimljiv zaključak, koji je možda bolje formulisati kroz dva pitanja. Nije li UEFA svojim postupcima upravo pokazala da joj fudbal nije najvažnija sporedna stvar na svijetu? I nije li mu baš ona postepeno počela oduzimati taj status koji su mu dali navijači iako je ničija druga do njena zadaća bila da ga zaštiti?
Zamislite navijača čiji klub igra finale Lige prvaka i koji se raduje nekakvom performansu u uvodu utakmice
Nakon priprema odbojkaši putuju u Skoplje, gdje će u prvom kolu u dvorani “Boris Trajkovski” igrati protiv Sjeverne Makedonije
Selektor muške seniorske odbojkaške reprezentacije Bosne i Hercegovine Duško Nikolić objavio je uži spisak reprezentativaca koji će nastupati za nacionalnu selekciju na utakmicama CEV Srebrene lige.
Početak
Na spisku selektora Nikolića nalaze se - tehničar: Ivo Ivić (UVC Ried Innkreis/austrija), Džemil Jelašković (Skendija Tetovo/sjeverna Makedonija)kenanfejzić(okbosna Sarajevo); primači servisa: Alen Didović (Al-ain Club/ujedinjeni Arapski Emirati), Andrej Ristić (OK Crvena zvezda Beograd/srbija), Emir Makaš (OK Fužinar Sij Metal Ravne/slovenija), Asmir Hukičević (OK Mladost Brčko), Adin Fazlić (OK Kakanj 78 Kakanj); korektori: Adi Osmanović (Hatayspor/turska), Marko Milovanović (Kaposvari Roplada/mađarska), Nemanja Bozić (HOK Domaljevac Domaljevac); srednji blokeri: Tihomir Gajić (HAOK Mladost Zagreb/hrvatska), Stefan Janković (OK Partizan Beograd/ Srbija), Miloš Popović (OK Borac Banja Luka); libero: Matej Ivić (OK Kitro Varaždin/hrvatska), Milan Mitrinović (OK Borac Banja Luka).
Odbojkaši će u okviru CEV Srebrene lige odigrati po dvije utakmice protiv reprezentacija Albanije,
Sjeverne Makedonije i Rumunije. Hotel Hollywood na Ilidži će biti početna baza našim reprezentativcima, gdje prekosutra počinju pripreme. Nakon priprema odbojkaši putuju u Skoplje, gdje će u dvorani “Boris Trajkovski” igrati utakmicu prvog kola Srebrene lige protiv reprezentativaca Sjeverne Makedonije, a utakmica je na rasporedu 25. maja. Tri dana kasnije, 28. maja, u dvorani Mejdan u Tuzli dočekuju reprezentativce Albanije.
Gostujući meč
Utakmicu trećeg kola, koja je zakazana za 1. juni, odbojkaši igraju u Rumuniji. Uzvratni susret ove dvije reprezentacije igrat će se u Tuzli, u dvorani Mejdan, 4. juna. Gostovanje u Albaniji je zakazano za 8. juni, a posljednju utakmicu grupne faze Srebrene lige reprezentativci igraju protiv Sjeverne Makedonije 11. juna.