Tkana u našu psihu
opsadi. Napisati o svakoj od tema jedno poglavlje, ili možemo reći, jednu priču. Sve se priče, naravno, bave jednom temom, ali svaka je zaokružena za sebe. Možete pročitati jednu, pet ili, nadam se, svih 29 priča.
Koliko je bitno da naše društvo i dalje obrađuje temu opsade i agresije sada, tri decenije nakon njenog početka, ali i u budućnosti?
- Mislim da je to neophodno. To je dio naše historije, to je dio nas, to nas čini onim što smo danas, to je duboko utkano u našu psihu i važno je onda tretirati na način koji zaslužuje. To je, prije svega, nešto na što možemo i moramo biti izuzetno ponosni.
Odnos prema žrtvi
Možemo bez ikakve sumnje gledati na taj period kao jedan od najsvjetlijih momenata u našoj historiji. Moramo sjećanjem odati zahvalnost svima onima koji su dali živote da bi smo mi živjeli i preživjeli.
Oni koji su uništavali i ubijali ovaj grad i koji se, iako to neće javno priznati, imaju čega stidjeti, pokušavaju da nametnu iskrivljenu istinu ili čak idu tako daleko da tvrde kako se cijele četiri godine opsade nisu ni desile. Strašno je to nepoštovanje žrtve i, naravno, to nećemo dozvoliti.
Dotičete se bukvalno svega što nam je svima bilo bitno tokom opsade, naravno, iz prve ruke. Da li Vam se i u jednom trenutku pojavila želja da napišete roman ili priče o istoj temi?
- Iskreno, nije. Ja sam, prije svega, historičar i novinar te je i moj pristup temi takav. Pročitala sam nekoliko romana čija je radnja smještena u Sarajevo - neki su i interesantni, ali to nije moj žanr.
Primijetio sam da ste se oslanjali i na mnoge druge publikacije zbog podataka - šta Vam je ili ko najviše pomogao da realizujete ovaj značajan projekat?
- Publikacije su mi bile jako bitne jer mi je bilo važno da nešto ne zaboravim spomenuti. Na kraju mi se ipak čini da sam već u glavi imala ono što želim reći. Najkorisniji su mi, ipak, bili podaci kada je u pitanju ratna proizvodnja, ekonomija te precizni podaci kada su, recimo, cijene namirnica u pitanju i slično. To su detalji koje sam ipak morala provjeriti, a ne pisati po sjećanju.
Moramo sjećanjem odati zahvalnost svima onima koji su dali živote da bismo mi živjeli i preživjeli
Da li već razmišljate o nekom novom projektu?
- Ne, ja još razmišljam o ovom projektu. Napisati knjigu i izdati je samo je početak. Sada je važno da knjiga nađe svoje čitatelje. Meni je izuzetno bitno da ova knjiga bude dostupna učenicima, studentima, bibliotekama pa ću učiniti sve što je u mojoj moći da se to i desi, u što skorije vrijeme.
Ovogodišnje, 27. izdanje Modula Memorije zatvorit će dramska predstava “Opasna imena” reditelja Boya Jonkergouwa.
Publika će imati priliku pogledati predstavu u ponedjeljak, 9. maja, u Narodnom pozorištu Sarajevo, u 19.30 sati, u okviru programa Dani Kantona Sarajevo.
Riječ je o prvoj nizozemskoj predstavi o genocidu koji se dogodio u Srebrenici 1995. godine, a u kojoj glavnu ulogu igra Alma Mustafić, jedna od preživjelih svjedokinja onoga što se događalo tih julskih dana.
Njenog oca Rizu, koji je u to vrijeme radio za bataljon UN-A Dutchbat, nizozemske mirovne
Dragan Markovina u novoj epizodi dijaloške emisije koju vodi “U kontru...” (O kanal, subota) sa Rajkom Grlićem, rediteljem i autorom sjajne knjige “Neispričane priče”, razgovara o građanskim filmovima koje je snimao i njegovoj izdvojenoj poziciji u osamdesetima. Bilo je riječi i o “Čarugi”, filmu s kojim se zatvorila jedna epoha zajedničke zemlje, i “Karauli”, kojom se otvorilo povezivanje kulturnjaka u regiji.
- Pričali smo i o iščezlom srpskom i židovskom Zagrebu, o židovskom porijeklu njegove majke i o tome planira li snimiti film o Zagrebu u NDH, najavio je Markovina novo izdanje emisije. snage su predale srpskim trupama. Godinama kasnije, pronađen je u masovnoj grobnici kod Vlasenice. Mustafić je uspjela da na Univerzitetu u Nizozemskoj, na kojem radi kao profesorica, uvede predmet Srebrenica-genocid.
Pored Alme, na sceni je i Raymond Braat, veteran nizozemskog bataljona UN-A i, također, svjedok genocida u Srebrenici. Razoružan i pod pritiskom srpskih paravojnih snaga, odvojio je muškarce od žena prije masovne deportacije. Raymond na sceni otkriva ono o čemu pripadnici snaga UN-A najčešće šute.