Pariz moje mladosti (LXXXIV)
Objavljujemo odlomke iz knjige u nastajanju: naša suradnica, naučnica i književnica, koja već dosta dugo živi u Parizu, ispisuje tekstove o gradovima i licima
Ali to nije sve
Ti ne znaš zakon raskrsnice Između svjetlila
I
Tmice
Ali to nije sve
Najmanje znaš da u svome žiću Najteža rvanja su
I ratovi pravi
U samome biću
Paradoksalno, sva moja istraživanja o Bosni, i radoznalost za tu zemlju, vezani su za mojemladegodineprovedene u Gradu svjetlosti. Radoznalost se nastavila i kasnije, ali je Pariz taj, odnosno moj doktorat, seminari profesora i njihova djela i predavanja, kao i naučni kongresi, koji su me potakli da se bavim Bosnom, pa tako (donekle) i bogumilima.
Bosanska kultura
Upravosamnamjeravalanapisatijoš samo nekoliko riječi o dva važna istoričara koji su se bavili srednjovjekovljem naše zemlje, kad mi se javila prijateljica iz Sarajeva Emira Dusinović, zvana Nina,kojamiredovnopošaljefotografiju stranica iz Oslobođenja s mojim sjećanjima, znak da su objavljena. Ovaj put mi je rekla da je opet nešto naučila iz mog teksta, jer u školama naravno o tome nije bilo ni pomena (u istoriji smo na “izbornoj” izučavali samo partizanske ofanzive, a u književnosti međunajznačajnijimpiscimabilišiško Menčetić i Džore Držić, 15. v.).
”Posebno je ovih dana aktuelno to što pišeš; čula si da je Gorčin htio otvoriti ‘Makovu hižu’, u njihovoj kući, bivšoj galeriji, dok je Općina Stari Grad dala dozvolu šiša-baru, da apsurd bude veći, pod imenom Mak”, pisala mi je Nina Dusinović, arhitekta istančanog ukusa i velike kulture. Dodala je da su svi njeni prijatelji i ona skandalizirani tom odlukom. I poslala mi odličan, ali po svoj prilici nemoćan članak Đorđa Krajišnika o tom skandalu.
Naravno da sam i ja zgrožena, ali nisam iznenađena primitivizmom i davanjem prednosti nad kulturom šišama koje su se nekad ljepše i zvale nego danas, kad su i kultura i istorija bez obzira na sve, bile ipak na daleko većem nivou. Da, šiše, nekad zvane nargile (obje riječi su perzijske, s tim što je kod nas šiša u značenju flaša, a ne čaša, dobila pežorativno značenje), taj jad od “kulture” i užitka, raširen posebno u magrepskim zemljama i to mnogo umjerenije nego kod nas, danas zauzima gotovo sav prostor u istorijskom dijelu grada, gdje se uživalo na drugi način, gdje se akšamlučilo uz rakiju i vino (danas je to Haram, hipokritska zabrana), pušilo se na cigaršpic, ili su se smotavale cigare, gdje se jelo pače, a rijetko, i gotovo nikad pušile “šiše”.
Kako mnogi nisu znali za našu stvarnu bosansku kulturu (koja jeste varijanta orijentalne, ali ne i sasvim orijentalna; u starim bosanskim kućama nargile se nisu mogle naći), tako mnogi danas ne znaju za velikog pjesnika Maka Dizdara, za to da je on jedan od najvažnijih bosanskih autora i da bez njega gotovo nema ni Bosne, da je on bio inspirisan stećcima, nadgrobnim spomenicima hrišćana i bogumila. Upravo zato što ne znaju, ili neće da znaju, ja ću opet obratiti pažnju i na Maka i njegovu poeziju, i na bogumile, i istraživanja vezana za taj duhovni pokret, koji je i religija nekadašnjih Bošnjaka, bosanskih krstjana, makar neki mislili da sam pretjerala.
Prvo bih napomenula da se majka moje mame, rođena krajem 19. vijeka, za razliku od primitivaca koji nas danas vode, i od njihovog kičeraja kojim su popločali centar i kulturne spomenikenašezemlje,međutim,jakozanimala za bogumile, i kad sam bila dijete, često mi je ponavljala, ne znam u kom kontekstu, da “smo mi bogumili”. Kao da smo to još uvijek, jer nije upotrebljavala pri tome prošlo vrijeme, tvrdeći da smo bili bogumili, ili da smo porijeklom bogumili.
Bogumilstvo je danas u određenim dijelovima svijeta, i u dijelovima Hrvatske, posebno u Dalmaciji, priznato kao dualistička religija
Pošto je stalno čitala - umrla je s knjigom u rukama - kao mlada je o bogumilima mogla naći tekstove u Glasniku Zemaljskog muzeja, koji je osnovao Ćiro Truhelka, ili eventualno u Beharu, časopisukojijeizlaziood1900,apokrenuli su ga poznati intelektualci i pisci Edhem Mulabdić, Safvet-beg Bašagić, Osman Nuri Hadžić, Riza-beg Kapetanović (od 1927. se zvao Novi Behar). Manje je moguće da je moja nena o tome čitala u Bosni (čije sam sve brojeve prelistala i pisala o tome prije 90ih), jer u listu Bosna nije bilo članaka iz kulture ili istorije Bosne.
Moja nena Hatidža Mujezinović, rođena Hasagić, imala je razne, ako ne i sve časopise koji su izlazili u Bosni, i ne samo u Bosni, kao i razne arapske rukopise (jedan od njenih predaka bio je poznat kaligraf), ali mene u to doba takve stvari nisu zanimale. Njenu veliku kuću, gdje se to sve nalazilo, kao i njeno veliko imanje koje je naslijedila od roditelja, njoj koja je vrlo mlada ostala udovica (muž joj je bio iz Hercegovine, advokat, njegovo imanje oteli su njegovi rođaci), oduzeli su komunisti i razne agrarne reforme koje su počele još u austrougarsko doba, zbog kojih su mnoge muslimanske porodice spale na prosjački štap.
Drugim riječima, nena je imala veliku biblioteku u svojoj velikoj kući koju je naslijedila od oca kadije i koju je potom poklonila svojim kmetovima. Naučila je bila, uz pomoć jednog rođaka, na tavanu kuće, da čita i piše, čak i arapsko pismo, a znala je naravno i latinicu i ćirilicu. Pitanje bogumila nju je dakle veoma zanimalo, a bila je jedina u cijeloj porodici te vrste. Jer se ni moja tetka Nađa, ginekolog, niti moja majka, niti moj otac nisu za to pitanje interesovali, okrenuti potpuno modernoj Evropi, evropskim jezicima, kulturi i literaturi, dok su moja mama i tetka lijepo slikale i biletakorekućopsjednuteslikarstvom.
Ja sam se sjetila i “neninih bogumila” tek kad sam spremala doktorat u Parizu, kad nje više nije bilo. Sve to kažem jer znači da je i u našoj, bosanskoj i balkanskoj sredini krajem 19. i početkom 20. vijeka bilo čak i žena koje su se interesovale za tu srednjovjekovnu Bosnu i njenu religiju. U obrazovanju uopšte Bošnjaka-bosanaca doprinijeli su mnogo u to doba časopisi Glasnik Zemaljskog muzeja i Behar. Danas žalim što nisam više razgovarala o tome sa mojima, što nenu nisam pitala šta je pod bogumilima podrazumijevala, kakva je po njoj bila ta doktrina, koja je očito u njenoj svijesti trajala, kakve su po njoj bile molitve tih bosanskih krstjana, je li šta znala o tome, da li je i njoj, kao većini muslimana više odgovaralo da bude “bogumil” nego
Kad je riječ o bosančici, i tom pitanju bi vrijedilo posvetiti malo više pažnje, s obzirom na to da ovo bosansko pismo doživljava gotovo istu sudbinu kao i bogumili
Napokon, govoriti o bogumilima, a ne pomenuti Simu Ćirkovića i Ćiru Truhelku, bilo bi pogrešno, pa ću zato kazati nekoliko riječi i o ovim istoričarima.
Simaćirkovićjerođen1929.u Osijeku, a umro 2009. u Beogradu. Najviše je istraživao istoriju Srbije,itosrednjovjekovljetezemlje, ali u vezi s tim, i istoriju Bosne. Nakon studija, u Beogradu je 1957. odbranio doktorsku disertaciju pod nazivom “Herceg Stefan Vukčić Kosača i njegovo doba”; predavao je na Filozofskomfakultetuubeograduistoriju naroda Jugoslavije u srednjem vijeku. Bio je akademik.
Sima Ćirković je 1986. kritikovao Memorandum Srpske akademije nauka i umetnosti, a tokom opsade Dubrovnika 1991, skupa s još nekimjugoslovenskimistoričarima, uputio otvoreno pismooružanimsnagamaprotestujući zbog bombardovanja istorijskog centra grada. Od njegovih tekstova navešću u fusnoti samo one koji se odnose na Bosnu, u nadi da će zainteresovati (mlade) naučnike i da će im prići, kako i ranijerekoh,bezpredrasuda.
Nauka i politika
Posebnu pažnju čitalaca skrenula bih na još jedan tekst Sime Ćirkovića, na koji mi je nedavno ukazao Nenad Filipović, a za koji nisam znala. Riječ je o Herezi u Istočnoj Evropi, što je ustvari referat Sime Ćirkovića na skupu “Heresy in Eastern Europe”, održanom u Londonu 1994. Izvorni naziv izlaganja bio je The Bosnian Patarens and Western Heresies; na to ukazuju prevodioci i priređivači Nedim Rabić i Dženan Dautović teksta koji je objavljen u Prilozima Univerziteta u Sarajevu 2020.
Nenad Filipović je ovaj rad prenio na svoju Facebook stranicu i s pravom ga komentarisao ovako: “Briljantni kasni rad pok. akademika Ćirkovića o odnosima Crkve bosanske i zapadnoevropskih srednjovjekovnih neomanihejskih pokreta...” Istovremeno je naravno neumjesna i apsurdna sljedeća tvrdnja priređivača-prevodilaca, što je primijetio i moj bivši student i naučnik, osmanista Nenad Filipović: “Neki od autorovih stavova u ovom tekstu su vidljivo zastarjeli, međutim, ukupna analiza nosi prepoznatljiv stil i širinu znanja.”
Šta znači ta rečenica? Ako se već govori o “zastarjelosti”, što je teško zaključiti kad je riječ o bilo kom naučnoistraživačkom djelu koje se oslanja na izvore i bezbroj referenci, posebno kadjeriječohumanističkimnaukama, u tom slučaju se barem navedu ti “zastarjeli stavovi”. Priređivač i prevodilac to ovdje nisu naveli. Zašto? Ta njihova konstatacija se zbog toga mora shvatiti ne kao naučna nego kao politička, i nikako drukčije.
Neke od ovih “stavova” (da citiram prevodioce), akademik Ćirković je iznosio i u svojim ranijim publikacijama, naročito u “Sugubi venac: Prilog istoriji kraljevstva u Bosni”, gdje pominje da je za vrijeme Stefana Nemanje (1166-1196) bogumilska hereza, označena ne kao bogumilstvo, nego kao arijanstvo, bila iskorijenjena, knjige im spaljivane, kao što su spaljivani i sami pripadnici te “jeresi”. Tu se pominju i pisma koja se čuvaju u Vatikanu i koja svjedoče o zabrinutosti Pape o jeresi koja je uzela maha u Bosni.
”Bosnajebezsumnjebilazemljaheretika, te je izazivala zabrinutost kod crkvenih vlasti u Dalmaciji, Ugarskoj i Rimu”, piše takođe Ćirković. Ovo je i danas aktuelnost, i danas ona izaziva mržnju, zabrinutost, stanovnici se protjeruju, rađa želju za osvajanjem kod susjednih zemalja, ovaj put uz pomoć vlastitih stanovnika koji ne žele da je napuste, nego da odnesu dobar komad omražene domovine u susjedne zemlje.
Kada pak vidjesmo pismo koje do tada vidjeli nismo
Pred naše oči stiglo iz vremena davna i daleka
Duga i golema šutnja neka
Među nas
Uđe
Bezobziranakontroverznubiografiju istraživača i prvog direktora Zemaljskog muzeja u Sarajevu Ćire Truhelke, treba ga takođe pomenuti kao istoričara Bosne koga je zanimalo pitanje bogumilstva. Rodio se 1865. u Osijeku, a umro 1942. u Zagrebu (od majke Njemice i oca Čeha). Ovaj arheolog i istoričar se cijelog svog života bavio bosanskom prošlošću, često i na osnovu turskih dokumenata. Zanimali su ga stećci, rimski i srednjovjekovni novci, i pismo bosančica...
Kad je riječ o bosančici, i tom pitanju bi vrijedilo posvetiti malo više pažnje, s obzirom na to da ovo bosansko pismo doživljava gotovo istu sudbinu kaoibogumili.drugimriječima,mnogi nacionalistiosporavajunjegovuautentičnost, njegovo bosanstvo, smatrajući gajednostavnomćirilicom.aonoijeste vrsta kurzivne ćirilice, što mu ne oduzima ništa od originalnosti. Na tom, dakle, tipično bosanskom pismu, pisana je i Povelja Kulina bana.