Stan’, Neretvo, u Jablanici
Sedamdeset devet godina kasnije, Jablanica je minule subote bila domaćin časnog i dostojanstvenog sjećanja na Bitku za ranjenike, koju ozbiljna nauka smatra najhumanijom u istoriji ratovanja. Njemački plan za uništavanje NOB-A i njegovog vojno-političkog vodstva, poznat kao Četvrta ofanziva, nije uspio, više od 100.000 nacističkih i italijanskih vojnika, ustaša i četnika, nadmudrilo je i porazilo oko 40.000 partizana, koji su, pri tome, brinuli za 4.000 ranjenika. Titova naredba “Ranjenike ne smijemo ostaviti” – ispisana na granitnom spomen-obilježju u kompleksu Muzeja Bitka za ranjenike u Jablanici, podsjeća na te dane, ali i sve većom, aktuelnijom i potrebnijom čini ondašnju epsku solidarnost, uzajamnost, zajedništvo i bezgraničnu hrabrost.
I u izjavama nekih od uglednika, u masi učesnika manifestacije u Jablanici, a i u riječima onih, mlađih, čiji preci su bili učesnici Bitke – a bilo ih je prije tri dana u Jablanici iz Crne Gore, Hrvatske, Srbije, Slovenije i, naravno, naše zemlje – upadljiva je potreba za onim čega je bilo tada, a što je sada vidljivo tek u tragovima. Na simboličan način, istovremeno s projekcijom antologijskog filma “Bitka na Neretvi” na velikom LED ekranu na zidu jablaničkog Muzeja, sjajna završna scena nepregledne kolone partizana i ranjenika i pjesma hora Djevojke s Neretve “Stan’, Neretvo”, danas se čita kao ovom (na)opakom vremenu prilagođeno nadahnuće herojstvom, žrtvom i visokom cijenom koja je tada plaćena.
Čuvajući se – i uspijevajući u tome – patetike, kalupa srceparajućih emocija i frazerskog patosa, ljudi koji imaju šta reći i, naročito, umiju aktuelne prilike povezati s onim što se moglo naučiti (a nije) iz davnih antifašističkih bitaka, u subotu su se u Jablanici morali osjećati i ponosno i prkosno. Ponosno – jer se ne zaboravlja, pa se trajnim sjećanjem oplemenjuje jedno veliko, sudbonosno vrijeme, ovjereno prisustvom velikog broja mladih ljudi, pored uobičajenih sijedih glava i vremešnih antifašista. Prkosno – zato što je sve jasnije da su davne antifašističke bitke, ovjekovječene
ILI: Antifašističke bitke, poput one najhumanije, za ranjenike iz 1943. godine, dobijene su u prošlosti, a danas su – njima nadahnuti – antifašisti suočeni s novim fašizmom, i kod nas i svuda oko nas
sjećanjem i poštovanjem, neprocjenjivo nadahnuće za otpor aktuelnom fašizmu danas i za ono što je dužnost današnjih antifašista.
Podsjetivši na najvažnije, legendarno Titovo “Ranjenike ne smijemo ostaviti”, predsjednik SABNOR-A u BIH, organizatora jablaničkog skupa Sead Đulić je to preveo na naše zlosretno vrijeme: da ne smijemo zaboraviti gladne, siromašne, obespravljene, nezaposlene, one kojima su otete fabrike, koji su istjerani na ulice, prepušteni na milost i nemilost bezdušne naciokratske vladajuće blumente, tajkunskih razbojnika i gomile novokomponovanih bogatuna. Kao što partizani prije 79 godina nisu zaboravili svoje ranjene saborce, tako i antifašisti danas ne smiju imati dileme o tome u kojem obliku, na koji način i pod kojim sve maskama, parolama i lažima se povampiruju fašisti: u istrajavanju na rasističkom konceptu dvije škole pod jednim krovom, u nemogućnosti besplatnog zdravstva i uređenog obrazovanja, u korumpiranom pravosuđu, u nepravdi i žrtvovanju korupciji i kriminalu, u mutnom zapošljavanju po stranačkim i nacionalnim ključevima, u antidržavnim potezima stranaka na vlasti, u pljački penzionera, kojima je oteto ono što su decenijama izdvajali, pa sad zavise od sadake aktuelne vlasti, u…
Kad se, uz pomoć izoštrene antifašističke dioptrije, tome dodaju i otrovne dnevnopolitičke izjave, potezi i zbivanja, sa britkim neofašističkim zadahom, onda ne samo da ne čudi ocjena o tome da su nam društvene prilike kontaminirane novim oblicima fašizma. Ne čudi ni to što nam je zagađeno mentalno zdravlje, zahvaljujući poganom neumoru aktera i kreatora inoviranog fašizma. Vidi se to kad, recimo, opskurni Božo Ljubić, skandaloznom političko-verbalnom perverzijom, šovinistički pretvara Bošnjake u Turke, a Srbe u vlahe; ili u izjavi notornog Nenada Nešića, koji je na volšeban način uspio izbrojati Srbe i Arape u Federaciji BIH, da bi zaključio kako je Arapa više od konstitutivnih Srba; ili najnoviji ispad ruskog ambasadora Igora Kalabuhova, koji nas, nakon prijetnje posljedicama ako uđemo u NATO, drsko upozorava da nije pametno tražiti ni prijem u Evropsku uniju…
O ovim i sličnim prijetećim, opasnim, neofašizmom obojenim i povezanim primjerima, u Jablanici se prošle subote naoko samo usput govorilo. Mnogo važnije je bilo sjetiti se Bitke za ranjenike. Ipak, teško je bilo praviti se slijep i gluh prema onome što se dešava – i kod nas i oko nas – i što je jedino ispravo i jedino svima razumljivo nazvati novim, sve manje skrivanim fašizmom. Koga je potrebno, važno i korisno prepoznati, dijagnosticirati ga i fiksirati kao aktuelnu antifašističku metu i uz pomoć neprolazne himne humanosti “Stan’, Neretvo”.