Odmazda se nastavlja
Postalo je već obično, svakodnevno, da stražari ponekog ubiju ili pretuku na radu. Batinama su iznemogli ljudi tjerani na brži rad
Sljedećeg jutra Nijemci su nas postrojili u dvorištu na suncu i u stavu “mirno” držali sve do podne. Niko nije smio da se pomakne, jer su u nas bile uperene cijevi. A kako je od nas veliki broj zbog pokvarenog pasulja prethodnog dana pokvario stomak, to su mnogi u stavu “mirno” vršili nuždu u gaćama.
Poslije strijeljanja 39 logoraša, Nijemci su u logor doveli još tri esesovca: jednog potporučnika za zamjenika komandanta logora, jednog lagerfirera i jednog nadzornika našeg rada na terenu. Bilo je to, ustvari, pojačanje za teror koji će se provoditi na nama sljedećih dana...
Za unutrašnjeg logorskog starješinu Nijemci su postavili Franju Štukelja, dotadašnjeg starješinu sobe broj 4.
Inače, poslije onako krvave odmazde, u logoru je nastao strašan, neopisiv teror od strane Nijemaca i norveških esesovaca. Na radu su nas stražari tukli i gonili da radimo do iznemoglosti. Tako su ubili na samom radilištu iznemoglog, iscrpljenog internirca Radojčića iz Raduše, a istim zrnom teško je ranjen Vojo Cvetičanin iz Like, koji je nakon dva dana umro. Do polovine avgusta Nijemci su na ovaj način na samom radu ubili više naših drugova.
A onda, ponovila se repriza ranijeg bijega: 14. avgusta 1942. godine pobjegao je sa rada Novak Todorović, kada je primijetio da stražar vreba da ga ubije! Naredili su nam ponovo da trkom odemo u logor i potrbuške legnemo na pijesak. Zatim su oko nas postavili stražu sa mitraljezima i puškama na gotovs. Ležali smo tako oko četiri sata poslije podne do ujutro. Noć je bila hladna, prava sjevernjačka, a pijesak leden. Ležali smo ukočeni od hladnoće. Mnogi su jaukali. Ujutro, naredili su nam da ustanemo, ali mnogi od nas to nisu bili u stanju. Zbog ove noći veliki broj interniraca izgubio je život od tuberkuloze i bolesti bubrega.
Glad je kosila ljude...
Uslovi pod kojima smo živjeli u periodu od avgusta do septembra 1942. godine stalno su se pogoršavali. Postalo je već obično, svakodnevno, da stražari ponekog ubiju ili pretuku na radu. Batinama su tjerani iznemogli ljudi na brži rad. Radilo se sada i nedjeljom. Hrana je, međutim, postala još gora: nestalo je svježeg krompira, pa su nam stavljali nešto sušenog i ljuske koje su ostajale iza Nijemaca. Glad je bila tolika da se mnogima pomutio razum, pa su počeli da jedu svako đubre. Zato se pojavila dizenterija, koja je i sa svoje strane počela nemilosrdno da kosi postavši ubrzo naš najveći neprijatelj. Nešto od iscrpljenosti, a nešto i zbog izgubljenosti i straha, većina se nije ni umivala, pa su se mnogi od vaški, šuge i čireva naprosto raspadali.
U tako očajnim uslovima dva druga su poludjela: Pera Prodanović i još jedan.
Usljed tako strašnih prilika ljudi su postali veoma razdražljivi, a poneki često i potpuno neuračunljivi.
Broj bolesnih i iznemoglih stalno se povećavao. Kada je tadašnja ambulanta postala nedovoljna da primi sve bolesnike, Nijemci su naredili da se i soba broj 3 upotrijebi za smještaj takvih lica. Ali, i na ovaj način pokušano je ubrzanje masovne likvidacije: smanjeno je sljedovanje hrane oboljelim internircima, tako da je to još više ubrzavalo njihovu propast. Mi smo ih zdraviji, međutim, pomagali i krišom doturali hranu.
Dolaze novi internirci
Početkom oktobra 1942. godine naš logor su popunile dvije novopridošle grupe naših ljudi. Jedna, koja je došla iz Njemačke, bila je u sastavu našeg transporta još iz Jugoslavije, ali je u Austriji ili Njemačkoj bila zadržana na nekim radovima. Druga grupa predstavljala je jedan dio ostatka logora u Vajsfjordu kod Narvika, u kome je od juna do kraja septembra 1942. godine ubijeno ili pomrlo od oko 900 u početku - 800 lica! U vajsfjordovskoj grupi nalazila su se i dva velika zločinca: neki kriminalac Štefan iz Zagreba i pukovnik stare jugoslovenske vojske Diklić. Prvi je bio najotvorenije i najodvratnije esesovsko oruđe za uništavanje naših ljudi. On je za parče njemačkog hljeba zadavljivao naše iznemogle i oboljele drugove. S ogromnom batinom šetao je logorom i premlaćivao internirce. Kažu da je on sam u Vajsfjordu uništio preko 200 naših ljudi! Drugi - Diklić - bio je pomoćnik logorskog starješine, nekog Alije s kojim je skupa premlaćivao do smrti naše drugove. A naročito je mučio dječake.
Njihov dolazak izazvao je ogroman strah kod interniraca. Posebno se svako plašio da Nijemci našu sudbinu ne predaju u ruke ovih zločinaca.
Izdavačko preduzeće “Veselin Masleša” iz Sarajeva daleke 1961, u okviru jubilarne godine narodne revolucije, objavilo je zbirku sjećanja bivših interniraca i deportiraca. Kako je umjesto predgovora zapisao Nedo Zec, “ovi naši prilozi su pomalo teški i tužni, ali budnost koja je nama neophodno potrebna u sadašnjoj međunarodnoj situaciji kada se povampiruju razni oblici nacifašizma oko nas - ta budnost se ne podržava lijepim pjesmama uspavankama, nego muškim neuvijenim opomenama”. Te riječi upozorenja i danas su, nažalost, aktuelne. Ideja da se vratimo ovom štivu u formi feljtona potekla je od uvaženog novinara i urednika Oslobođenja, dr. Aziza Hadžihasanovića, koji nas je nedavno napustio.