Legende ostaju vječne

Dani nakon smrti Ivice Osima najbolje su pokazali o kakvom se čovjeku radilo. Od tog tužnog 1. maja kada je njegovo srce prestalo da kuca, pa sve do 14. maja kada je njegovo tijelo sahranjeno u Aleji velikana na gradskom groblju Bare u Sarajevu nije prošao gotovo ni trenutak a da se neko nije prisjetio legende koja je bila mnogo više od fudbalera, trenera, sportiste.

Ivica Osim bio je simbol nekog lijepog vremena kada su se dobri ljudi spajali i voljeli, kada nije bilo mržnje samo zbog toga što se neko drugačije zove. S pravom se plašimo da je Švabo možda jedan od posljednjih ljudi koji su se vodili onim toliko jednostavnim, a opet nekako nedostižnim osjećajem da se u svakoga gleda s dobrotom i bez predrasuda.

Odrastao je u siromaštvu, ali baš ono mu je dalo tu širinu koju ima i koju je do svog posljednjeg daha isijavao prema nama ostalima. I kada je postao bogat čovjek, nije se promijenio, znao je reći: “Mogu pojesti samo jednu supu, ne mogu pet”, aludirajući na to da sve više od onoga što je potrebno za osnovne životne potrebe jednostavno nije toliko bitno.

Siromaštvu je zahvalan jer je zbog njega i postao veliki igrač, govorio je kako ga je to što je stalno bio na ulici isklesalo u fudbalera, a na ulici je naučio i najveću životnu školu.

Filozof u kopačkama, kako su ga često zvali, bio je ispred svoga vremena. Fudbal koji je Željezničar igrao 80-ih godina pod njegovom trenerskom palicom je upravo ovo što se danas igra, puno trke, svestrani igrači koji mogu igrati na nekoliko pozicija, organizacija napada u kojoj je svaki igrač na terenu bitan.

Mrzio je što se novac toliko uvukao u fudbal da je igra pala u drugi plan, bitno je imaš li zvijezde, a ne kako igraš. Zbog toga je i odbijao velike klubove, znajući da će tamo morati slušati bahate vlasnike koji će tražiti da su uvijek na terenu oni koje su najviše platili.

Mi, u Bosni i Hercegovini, možda nikada nećemo biti ni dovoljno svjesni kakvog smo čovjeka imali, dok su vrijedni Japanci u samo nekoliko godina shvatili da je među njima neko ko je poseban i od koga se mora i treba učiti. U Japanu su knjige s njegovim mislima bestseleri, imao je i imat će zauvijek tamo status mudraca od kojeg se mogla naučiti životna filozofija.

Na nama koji ostajemo je zadatak da lik i djelo velikog Ivice Osima nikada ne budu zaboravljeni.