Oslobodjenje

Eh taj Zapad

Stvarni problem je kako da Rusija ne pobijedi, a Ukrajina ne izgubi, a da taj ishod ruskim vlastima, i prije svega Putinu, ne izgleda kao poraz

- PEŠČANIK VLADIMIR GLIGOROV

Da li su odustali to treba pitati njih. Ja vidim da se s tim stalo. To se ne može ad hoc učiniti. Ne vidim metodologi­ju kako bi to moglo uraditi. Parlamenta­rna skupština Bosne i Hercegovin­e to neće prihvatiti. Suviše su ozbiljna vremena za političke gafove, isključivo­sti i avanturizm­e. Ovim narodima nije do eksperimen­ata, njima je do ozbiljne politike i odgovornih političara, a ne do avanturist­a sa bilo koje strane - bilo da se radi o Srbima, Bošnjacima ili Hrvatima.

Arminkržal­ić:neznamjesu­liodustali, ali slažem se sa profesorom Vejnovićem­dajetousuš­tiniavantu­rizam. Kada je u pitanju odbrambeni sektor Bosne i Hercegovin­e, stvar je završena 2004.i2006.donošenjem­zakonaomin­istarstvu odbrane i oružanim snagama i spajanjem dvije vojske.

Dodikove eskapade

Svako formiranje jedinica mimo Zakona o odbrani Bosne i Hercegovin­e bilo bi osnivanje paravojnih formacija, što je u našem Krivičnom zakonu kažnjivo od tri do deset godina zatvora. Takvi potezi trebalo bi da se procesuira­ju u tužilaštva i da njihovi zagovornic­i objašnjava­ju tužiocima kako su mislili to uraditi i da li je to udar na oružane snage Bosne i Hercegovin­e

Omer Karabeg: Ako bi izbio sukob u Bosni i Hercegovin­i, recimo, ako bi neki entitet donio odluku da se otcijepi, ima li NATO pravo da u tom slučaju interveniš­e?

NATO je uz lokalne institucij­e garant sigurnosti i ima obavezu da eliminiše svaku prijetnju po teritorija­lni integritet i suverenite­t Bosne i Hercegovin­e. Ako se ne bi reagiralo, bilo bi to poražavaju­će za sve građane Bosne i Hercegovin­e i za sve ono što je do sada urađeno na uspostavi mira.

Omer Karabeg: Milorad Dodik je nedavno prisustvov­ao vježbi Vojske Srbije Štit 2022 i tom prilikom izjavio da Vojska Srbije može uspješno da brani i odbrani narod u Republici Srpskoj. Da li on to nagovješta­va da bi Vojska Srbije branila Republiku Srpsku u slučaju otcjepljen­ja?

Duško Vejnović: Prvo, ubijeđen sam da nema elemenata za otcjepljen­je.drugo,srbijapošt­ujemeđunar­odni pravni poredak. Na kraju krajeva, u

Ljudima je do pristojnog života, da njihova djeca i unučad ostanu u

BIH, da imaju posla, da se mogu ženiti, udavati, zasnivati porodice i bezbjedno živjeti, kaže Vejnović

ukrajinsko­m ratu Srbija je reagovala principije­lno poštujući načelo međunarodn­og prava da je zabranjena agresija jedne države na drugu. Srbija se sigurno ne bi miješala jer Vučić stalno ponavlja da poštuje teritorija­lni integritet­isuverenit­etbosneihe­rcegovine.

Armin Kržalić: Ta izjava je u stilu gospodina Dodika. Kada ode u Srbiju, govorionoš­tonebireka­oubosniihe­rcegovini. Ali takva izjava člana Predsjedni­štva, koje je vrhovni komandant Oružanih snaga Bosne i Hercegovin­e, za mene je poražavaju­ća. Zar nije apsurdnoda­komandanto­ružanesile­jedne države ode u drugu i kaže da je vojska te države spremna da brani jedan narodunjeg­ovojdržavi.oružanesna­ge Bosneiherc­egovinenis­unibošnjač­ke, ni hrvatske ni srpske, nego vojska sva tri naroda i jedino ona ima legitimno pravo da brani Bosnu i Hercegovin­u. Za mene je ta izjava prije svega sramna. Da sam ja kao član Predsjedni­štva otišao u drugu zemlju i rekao da su snage tezemljesp­remnedabra­nemojnarod, nikada se ne bih vratio u državu u kojoj sam član Predsjedni­štva.

Makijaveli u “Vladaocu” savetuje da se protivnik uništi do temelja, i ne samo da se pobiju svi već i da se sve poruši i zaravni sa zemljom. A poželjno je, kasnije će se dokonati, i da se izbriše svako sećanje, mada to čeka sve i svakoga i onako, vreme ne mari ni za koga, ali valjda ne dovoljno brzo. Naravno, to je argumentum ad absurdum, što nije sprečilo mnoge da ga shvate bukvalno.

Habermasov odgovor

Tek, sada se može postići i više od toga - uzajamno i, čak, sveopšte uništenje. Polazeći od toga, Habermas u skorašnjem napisu traži politički izlaz izratarusi­jesaukraji­nomukojemr­usija, smatra Habermas, ne može da izgubi, jer može da upotrebi nuklearno oružje. A opet nepravedno bi bilo da Ukrajina kao žrtva agresije ne može da se odbrani, pa Habermas preporučuj­e politiku koja za ishod ima cilj ili bolje rečeno dva cilja: da Rusija ne pobedi, a da Ukrajina ne izgubi. To je mera pravičnost­i kada je agresor nuklearna sila.

To naravno podrazumev­a da je reč o ratu Rusije sa Ukrajinom, a ne sa Zapadom, odnosno sa nenuklearn­om, a ne sa nuklearnom silom. Zapad bi trebalo da pomaže Ukrajinu onoliko koliko je potrebno da ne izgubi rat, i uz to da podržava kompromis dveju strana sa konačnim ishodom u kojem Ukrajina ne gubi. Problem je, naravno, u tomeštorus­kevlastimo­gudasmatra­ju porazom sve što nije pobeda, onakva kakvoj oni teže. A ako je ceniti po Putinovom eseju iz prošle godine, poraz je sve što nije ovladavanj­e celom ukrajinsko­m teritorijo­m.

Habermasov napis je odgovor onima koji žele poraz Rusije. A on smatra da nuklearna sila ne može da izgubi rat jer samim posedovanj­em oružja sa tolikom moći može da preti uništenjem protivnika. To sa nuklearnim oružjem i sa ravnotežom koju obezbeđuje nemogućnos­t poraza nuklearne sile je složenije nego što to Habermas vidi, kao što sam već pisao. Jer, da ovde uzmem za primer zagovornik­e verske racionalno­sti, ako su na čelu država sa nuklearnim oružjem vernici koji vide višu racionalno­st u tome da zemaljski svet podnesu kao žrtvu nebeskom carstvu, onda je uzajamno uništenje, obostrani poraz naizgled, zapravo baš ona pobeda kojoj se teži. Živela smrt, što je poklič koji se nije čuo samo jednom.

Koji onda ishod priželjkuj­u oni koji pozivaju na rat sa Zapadom? Zanimljivo je da se u srpskoj javnosti uzima za očigledno da je reč upravo o ratu Rusije sa Zapadom. Gde, navodno, Zapad teži uništenju Rusije i zapravo Rusa (i Srba). Nije naravno lako to obrazložit­i tako da se to bar donekle zasniva na činjenicam­a. Naprosto zato što je Rusija napala Ukrajinu i uostalom Putin je tu agresiju najavio.

Dakle, ako bi se negde sudilo o pravičnost­i ovoga rata Rusija bi bila osuđena, jer nema osnova da se poziva na pravo na samoodbran­u budući da je njena namera da ovlada Ukrajinom javno obznanjena, a ne može se nikako sporiti da je uzrok rata napad Rusije na Ukrajinu. Koje ciljeve opravdava ratno nasilje samoj ruskoj vlasti, to je nevažno u ovoj stvari koja se tiče pravičnost­i ovoga rata.

Stvarni problem je kako da Rusija ne pobedi, a Ukrajina ne izgubi, a da taj ishod ruskim vlastima, i zapravo pre svega Putinu, ne izgleda kao poraz. A opet, sve je to potrebno ostvariti konvencion­alnim oružjem, jer bi upotreba nuklearnih bombi rizikovala sve. Da to kažem drukčije:

Ako se pretnjom nuklearnim oružjem izbegava rat Rusije sa Zapadom, a opet se u ratu sa Ukrajinom konvencion­alnim oružjem ne može postići željeni cilj, a to je ovladavanj­e Ukrajinom, kako se uopšte može izbeći da se ishod u kojem Ukrajina ne gubi ne vidi kao poraz Rusije?

Habermas ne daje odgovor. On uglavnom brani politiku nemačke vlade, koja trpi kritike, kako pomoć Ukrajini da se odupre ruskoj agresiji nikako ne bi trebalo da prekorači granicu međunarodn­og prava i tako bude shvaćena kao početak rata Zapada, i Nemačke, sa Rusijom. Jer konačno, evropska bezbednost je svakako ugrožena ruskom agresijom na Ukrajinu, pa je razumljivo i opravdano da se teži ishodu koji taj rizik umanjuje - zato Ukrajina ne bi trebalo da izgubi.

Evropska zamjena

Macron je izneo predlog koji bi mogao da predstavlj­a okvir u kojem bi se mogao naći odgovor. Reč je o evropskoj političkoj zajednici u kojoj bi bilo mestaizauk­rajinuizar­usiju.problem sa tim predlogom, bar u kontekstu rata u Ukrajini, jeste što on podrazumev­a značajno povećanje vojne integracij­e Evropske unije. Ukoliko je NATO problem, evropska zamena, sa nuklearnim oružjem, uz postojanje zajednice interesa sa Amerikom i ostatkom Zapada, teško da bi bila viđena kao poboljšanj­e ruskog položaja u Evropi.

Putinov cilj je bio i ostao, koliko sam u stanju da vidim, novi svetski poredak o kojem se brine neka vrsta Svetskog saveta (o tome sam pisao u tekstu Russia, The Counterrev­olutionary Power). Članovi tog saveta bi, recimo, bili SAD, Rusija i Kina. Ali svakako ne Evropa ili neka evropska sila. Za to je potrebno da se NATO rasformira, a potreban je i drukčiji, pacifički odnos snaga, a to će reći potrebno je da se Zapad raspadne ili da ga jednostavn­o, kao sile koja se stara o bezbednost­i, više ne bude.

Pa je zapravo potreban poraz Zapada. Politički je to još možda i bilo izvodljivo imajući u vidu šta je Zapad stvarno, a nije karikatura iz srpske ili ruske štampe, ali napadom na Ukrajinu se za sada postiglo upravo suprotno. Pa sve i da Ukrajina izgubi, što sada nije baš izgledno, Rusija nije na dobitku. Osim ako se ne sledi bukvalno i slepo savet Makijaveli­ja.

U srpskoj javnosti uzima se za očigledno da je riječ o ratu Rusije sa Zapadom. Gdje, navodno, Zapad teži uništenju Rusije i zapravo Rusa (i Srba)

 ?? ??

Newspapers in Bosnian

Newspapers from Bosnia and Herzegovina