Razlomljenosti ženskog bića
Frustracije likova Marijane Čanak ponikle su u sivoj porodici i još sivljem društvu, u potpunosti su srasle sa osjećajima nepripadanja i jedne velike samoće
Pišem zbog sebe, a ne zbog vas, nastojim da sebi olakšam.
(“Pisma portugalske kaluđerice”, Marijana Alkaforada)
Uprkos prisustvu jednog po svemu relevantnog literarnog korpusa, i dalje se nerijetko žensko pisanje ignoriše ili tek selektivno prepoznaje. U atmosferi komercijalizacije i pojednostavljivanja, kako tema tako i književnih žanrova, Marijana Čanak svojim romanom “Klara, Klarisa” daje veliki doprinos tome da savremena regionalna književnost koju pišu žene bude bar predstavljena kao vidljiva, ilustrativna i posve protiv etiketiranja ženske tradicije kao okrenute masovnom konzumerizmu.
Srastanje sa samoćom i nepripadanjem
U ovom romanu u Buybookovom izdanju, žena i njezina nevidljivost i potčinjenost posredovane su kroz sliku rasparčane bračne idile, te potom porodičnih i drugih raskola. Pripovijest o Klari i Silviji, započetu u priči “Mrtva ljubav nikada ne umire”, Čanak oblikuje u knjigu u kojoj osim zajedničkog života dvije prijateljice, doznajemo mnogo više o Klarinom životu prije i poslije Silvije.
”Klara, Klarisa” počinje posvetom Bojanu Krivokapiću i riječ je o romanu koji karakterišu precizni portreti junaka i pomno opisani događaji iz života Klare i njenog brata blizanca Klausa. Frustracije likova Marijane Čanak ponikle su u sivoj porodici i još sivljem društvu, u potpunosti su srasle sa osjećajima nepripadanja i jedne velike samoće. Klara žudi za životom, za ljubavlju, za neostvarenim mogućnostima da se bude negdje drugo, da bude neko drugi i, najvažnije – sa nekim drugim. Junakinju povremeno obuzima osjećanje koje je možda najbliže spoju straha, odbojnosti prema partneru Toniju i melanholije, koje Čanak često lirizuje.
”Drvene kapije menjaju boje pred njenim očima, u neke se useljavaju crvi i rezbare reljefe golim telima. Pokušava da pročita brojeve, ali table sa brojevima i nazivima ulica rastapaju se na suncu, cure niz zidove i isparavaju kao zapaljena guma. Pločnici joj promiču pod nogama kao pokretna traka. Sve se najednom pomera, nestaje, pa izranja u drugom obliku. Čini joj se da je grad samo skica od obojene krede, a vetar strahovito duva, razvejava crtež i sipa joj prah u oči. – Izgubljena si! Znaš da sam ti potreban! Rukama pritiska uši, a niz lice joj se slivaju obojene suze. Sela je i prislonila grudi na kolena. Sklupčana kao jaje iz kojeg neće izaći ni reptil, ni ptica. Čuje bubnjanje sopstvene utrobe i taj zvuk je umiruje. Kad bi mogla, uvukla bi se sama u sebe, kroz pupak.”
U ovom romanu žena i njezine nevidljivost i potčinjenost su posredovane kroz sliku rasparčane bračne idile
Autorica u Klarine misli i snove upisuje nevjerovatno taktilne opise koji pojačavaju naš doživljaj onoga što ona proživljava. Riječ je o opisima koji obuhvataju svijet oko nje i njeno sopstveno tijelo, i kad-kad graniče ili se pretapaju u snove. Bolna svijest o krhkosti emotivnih odnosa uslovljena je sjećanjem na turbulentne porodične odnose iz kojih se niti Klara niti Klaus nisu u stanju izbaviti u odraslom dobu. Čanak, ipak, pokušava da oslobodi svoju junakinju iz teškog procesa udaljavanja od opresivne prošlosti.
Opisujući odnose između dvoje partnera, u prvi plan je stavljen potpuni neuspjeh u komunikaciji, disbalans i netolerancija u muško-ženskim odnosima na koje previše često zatvaramo oči. Melanholična reminiscencija na djetinjstvo u kojem Klari odzvanja majčino: “Uništiš sve čega se dohvatiš! Nemam više živaca da s tobom bitke vodim!”, Klausova vivisekcija njihove porodice i život koji je Klara vodila pjevajući po barovima zavodeći muškarce, teme su u knjizi opisane bez patetike, ali sa gorčinom i ironijom, omogućavajući autorici da prodre duboko u srž problema. Ono što se ovdje postavlja između smrti i ljubavi je usamljenička tjeskoba – stanje u kojem se Klara (pri)sjeća Silvije i zanosa u kojem se nalazila dok je pjevala. Sve to je nestalo pod teretom nerazrje