Princ Harry i 25 talibana

ispunilaponosom,alinitiosramotila.u žaru borbe, nastavit će, Princ nije gledaona25talibanakaonaljude,većkao na šahovske figure koje je eliminirao s ploče, budući da su negativci. Osjetljivi Princ odjednom postaje akcijski junak poput Ramba koji rješava loše momke ne trepnuvši i u tom mikrokontekstu spašavasvijet.to,naime,nisuljudi,njih 25, koje je poništio nekim ultramodernimnavođenimprojektilom,većsamo par piksela na helikopterskom ekranu visoke razlučivosti. Ako gledamo njegovfilantropskirad,mislimodabiprinc pokazao mnogo više empatije za 25 listovailiplodovasnekogegzotičnogdrveta u šumama koje su načete kiselim kišama. Padne nam na pamet Krleža, kojiuromanu“narubupameti”opisujedirektorakojijetakođer,netrepnuvši, ubio četiri bandita s leđa kao četiri psa. Kada Krležin junak naglas kaže kako je ubiti čovjeka “kriminalno, krvavo, moralno bolesno”, kako onda, tako i sada u Afganistanu, mainstream društvo ga izopćava, jer dominira shvaćanje da je životbanditaonda,adanastalibananevrijedan življenja i sasvim nebitan te ne predstavlja etički problem.

Život jednog talibana Ljudski život je isprva u velikim religijskim učenjima prikazan kao nešto sveto, posebno, drugačije, a i u suvremenom okviruljudskihpravajemakardeklarativno zaštićen. No, u stvarnosti recimo jednog Afganistana stvari su bolno drugačije. Gotovo pola stoljeća vojnih intervencija, nerješivih, prvo one sovjetske,propale,zatimtalibanskoginterregnuma, pa do američke intervencije koja je doživjela nedavni fijasko i povlačenje iz jedne masakrirane zemlje. Talibani, kao kolektiv, gotovo svakim svojim javnim djelovanjem to potvrđuju, u mnogo čemu jesu loši momci, njihovo stanovništvo najbolje razumije proporcije nasilnih i stupidnih politika, antivjerskih i anticivilizacijskih. Ali ako stvari spustimo na individualni nivo, ljudski život u propalom Afganistanu, koji je gotovo pola stoljeća izložen ekstremnom stupnju brutalizacije i nasilja, čini se, ne može biti nego ono što jest - dehumaniziran iznutra, a i u zapadnoj svijesti prikazan kao život nedostojan življenja. Iako je pobjegao od kraljevske obitelji, Harry je ipak ostao tipičan sistemski aparatčik, koji ne propituje humanost i opravdanost establishmenta, čiji je dio. Preokupiran sobom i odnosima s obitelji, gubi potpuno iz vida da je među tih 25 ljudi bilo nečije djece, očeva, braće, koji, ako su i bili sigurnosna prijetnja i vojni cilj, ipak su bili i ljudi.