Pet godina kasnije

Izložba povodom obljetnice odlaska zagrebačke legende Željka Senečića Seneke

Povodom pete obljetnice smrti zagrebačke umjetničke legende Željka Senečića (Zagreb, 18. 1. 1933 - Zagreb, 2. 1. 2018), u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu priređena je izložba sjećanja u čast ovom velikom,svestranomumjetniku.željko Senečićseneka,slikar,televizijski,filmski i kazališni redatelj i scenograf, scenarist, dizajner interijera i pisac dramskih i proznih tekstova, stvarao je gotovodosamogkraja.jedanodposljednjih Senečićevih angažmana bilo je pisanje kolumni za zagrebački tjednik Nacional. Naziv kolumne bio je Dimna zavjesa u skladu s njegovim shvaćanjem da je sve u životu samo dim cigarete. To je ujedno i naziv monografije o Senečiću objavljene 2008. “Na kraju - sve je dim cigare”.

Senečić je bio izuzetan umjetnik koji je volio opisivati hrvatsku političku i društvenu stvarnost, ističući njezinu grotesknu prirodu. Zadnju kolumnu napisao je dva dana prije smrti, a nazvao je “Ne želim vam sretnu nego sigurnu2018.godinu”,podsjećajuiznacionala. Renesansna osoba, višestruko talentiran, jako zanimljiv čovjek, vrstan usvemučegaseprihvatio,otmjen,ciničan, rafinirani grubijan, Zagrebu je davaoširinuimirisesvijeta,opisujusenekuzagrebačkiumjetnici.diplomiraoje slikarstvo na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti 1956, potom studira na Odsjeku za scenografiju Akademije za kazališnu umjetnost, gdje diplomira 1960.Paralelno,pohađaspecijalkukao suradnik u Majstorskoj radionici Krste Hegedušića u Zagrebu.

Od samog početka u fokusu interesa Željka Senečića je scenografija kojom se profesionalno i kontinuirano bavi gotovo pola stoljeća. Ostaje upamćen kao jedan od najistaknutijih scenografa, televizijskih, kazališnih i pogotovo filmskih. Od 1957. radio je kao scenograf na Televiziji Zagreb, gdje je realizirao više od 200 scenografija za dokumentarne i kratke filmove i 30-ak TV serija, uključujući i seriju “Nepokoreni grad” Eduarda Galića. Kao scenograf dugometražnih filmova surađivao je s najpoznatijim redateljima od kojih su mnogi već filmski klasici, a i filmovi za koje je osmislio scenografiju danas su klasika. Počeo je kao asistent scenografa na snimanju filma “Kozara” Veljka Bulajića, asistirao je i u izradi scenografije za film “Ljubav i moda”. Senečić je autor scenografije za filmove “Rondo”zvonimiraberkovića,“breza” Antebabaje,“četvrtisuputnik”branka Bauera, “Imam dvije mame i dva tate” Kreše Golika, s Golikom surađuje i na filmu “Tko pjeva zlo ne misli”, radi scenografije i za filmove “Jedanaesta zapovijed” Vanče Kljakovića, “Kad čuješ zvona” Antuna Vrdoljaka, “Putovanje na mjesto nesreće” Zvonimira Berkovića, “Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja” Krste Papića, “Glembajevi” Antuna Vrdoljaka, “Čaruga” Rajka Grlića, “Gospa” Jakova Sedlara. Senečić potpisuje scenografiju i za Oscarom nagrađeni Schlondorffov film “Limeni bubanj”.

Od 1965. radi kazališne scenografije za teatre širom Hrvatske i Dubrovačke ljetne igre, a i sam je scenarist i redatelj 30-ak dokumentarnih i kratkih filmova. Obožavao je Veneciju. Venecija je tema posebne cjeline pastela prvi put pokazane na velikoj Senečićevoj retrospektivnoj izložbi u zagrebačkoj Galeriji Klovićevi dvori 2017. Pod nazivom “Kritička antologija” predstavljen je izbor od 55 ulja na staklu i platnu,pastelaicrteža.prisutnostželjkasenečića u političkom i socijalnom životu može se vidjeti u njegovim serijama slika na staklu nazvanim Cirkus tranzicija i Cirkus Rex. Prvu izložbu slika imao je s Julijem Kniferom u Zagrebu 1958. Učestvuje na brojnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Za svoje scenografije osvojioječetirizlatnearenenafestivalu jugoslavenskog igranog filma (1985, 1964) te Filmskog festivala u Puli (2001, 1992), nagrade za scenografiju na Festivalu jugoslavenske televizije na Bledu (1971, 1968) i u Portorožu (1984, 1982), nagradu “Dr. Branko Gavella” za kazališnu scenografiju (1980). Željko Senečić je također dobitnik Nagrade “Vladimir Nazor” za životno djelo za filmsku umjetnost (1996), Nagrade za životno djelo za scenografiju na Motovunskom filmskom festivalu (2005) i nagrade Zlatni Oktavijan za životno djelo za scenografiju u hrvatskoj kinematografiji (2015).

O zagrebačkoj izložbi posvećenoj Željku Senečiću razgovaramo s umjetnikovim sinom, poznatim arhitektom

Davorom Senečićem. Je li ova izložba dovoljna za sjećanje na velikog umjetnika?“nije,naravno.jasamtorekaoiza televiziju. Ovo je jedna mala izložba, u očekivanjusmovećeizložbekojabipokazala barem dio njegovog djela. Moj otac je bio prisutan u mnogim medijima. Kolumne u Nacionalu su stvarno interesantne, u očekivanju smo, Nacional nam je obećao da će u toku ovog mjeseca napraviti knjigu s izborom tih kolumni”, kaže Davor Senečić. Na pitanje što bi izdvojio kao najznačajniji dio bogatog opusa Željka Senečića, odgovara da je to teško reći: “Mislim da su najznačajniji dio opusa njegove scenografije. Ali, moj otac je to na neki način negirao, svjesno je krajem 90-ih prestao raditi scenografije i potpuno se posvetio drugim medijima. Sudeći po nagradamaipriznanjima,rekaobihda su scenografije, odnosno udio u kinematografiji,najznačajniji.alijavamvelim, on se vjerojatno s tim ne bi složio.”

S obzirom na to da je radio na koncepciji izložbe posvećene njegovom ocu, izdvaja najznačajnije eksponate: “Zadnji katalog izložbe koji je napravio Boris Ljubičić, izložili smo naslovnice tih kataloga i to izgleda zaista vrhunski, možda najinteresantnija stvar na toj izložbi su očeve skice koje sam pronašao, radi se o scenografiji za film ‘Limeni bubanj’ njemačke produkcije koji je 1978. dobio Oscar kao strani film”. Je li možda naslijedio sve talente svog oca? “To je nemoguće, ja sam samo arhitekt”, kaže Davor. Kažem da sam pročitala da je radio za ZOI Sarajevo 1984. “To je moj diplomski rad za bob-stazu”, objašnjava i dodaje da je on druga tema. “Sad je u fokusu moj otac”, ističe. Ipak, na kraju razgovora otkriva otkuda mu sarajevski zvuk u govoru. “Doveli su me u Sarajevo iz Zagreba kad sam imao 6 godina. U Sarajevu sam završio Arhitektonski fakultet i gotovo 10 godina radio u Institutu za arhitekturu, onda sam 1987. otišao u Beč. Ali Sarajevo je ostalo moj grad i moj život, imam u Sarajevu prijatelje i s velikom radošću dolazim u Sarajevo. Baš mi je drago da tekst ide u Oslobođenju, moja mama još živi u Sarajevu i čita svaki dan Oslobođenje”, kaže Davor Senečić. Uskoro ima izložbu u Veneciji, još jedan talentirani Senečić u svijetu umjetnosti.