Proslava godišnjic mature jednog ar

Na aerodromu me dočekuje taksi. Nara jer ovo je ipak dvadeset i prvi vijek godi i neke. Vozi me na poznatu adresu. Pon gradu. Ponovo pred školom u koju nisa sam je završio

Dvadeset i prvi vijek. Godina dvije hiljade i neka. Sjedim sam u svome arhitektonskom ateljeu i blago se dosađujem. Trenutno ništa ne projektujem jer to skoro da i nije više posao za nas arhitekte. To sada uglavnom rade mašine sa vještačkom inteligencijom koje smo “nakljukali” svim mogućim informacijama skupljenim kroz vrijeme i vezanim za svijet projektovanja i građenja.

Zbog toga često sa sjetom gledam na biblioteku koja ispunjava jedan cijeli veliki zid iza mojih leđa. Zbog nje me mnogi smatraju nekim čudnim tipom jer sam odlučio da je zadržim i u vremenu u kome je sve pohranjeno po nekim serverima, “oblacima” i bog zna po čemu sve još. Kome ona još treba. Naravno, meni da me podsjeća na neka prošla vremena kada smo bili arhitekti kreativci, a ne ono što smo danas - puki punioci mašina željama naših klijenata, koji samo dočekuju idejna rješenja (jedno, dva, tri...) i ostalu potrebnu dokumentaciju sa zadatkom da ih proslijede do njihovih naručilaca.

Mozgovi su isprani

Kakav napredak na stablu evolucijskog razvoja arhitekata. Postali smo osobe čiji se kreativni potencijal sveo na kako ubijediti klijenta da naruči što više varijanti jer od toga nam zavisi cifra na ugovoru. Sve ostalo je zadatak neke druge “inteligencije”. Niko nema više potrebe, vremena i želje da čeka na “ručni rad” arhitekte. Mozgovi su isprani. Investitori su ubijeđeni da mašine to rade bolje. Možda bolje (iako se baš ne bih kladio), ali sigurno brže. Mnogo, puno, nevjerovatno brže. A to je najvažnije jer kažu vrijeme je sve.

Na jednom od elektronskih uređaja, koji mi uglavnom služi za primanje narudžbi koje dolaze izvan granica ove zemlje, javlja se već dobro poznati zvučni signal koji mi sugeriše da sam dobio novu poruku i da bih je trebao pogledati. Mrzovoljno, jer mi posla ne nedostaje, već samo dobrog odmora i malo promjene, automatskim pokretom bez razmišljanja krećem da je pogledam. Na displeju već stoji otvorena poruka. Čitam - “Školski druže...”. Mozak mi već na prve “taktove” teksta sugeriše - neko iz školskih dana čije ime možda odavno već i ne znaš na račun starih dana pokušava da ti iskamči neke male povlastice. I nastavlja dalje da “drobi” - samo ne znam ko je.

Ako misli ispregovarati neku drugu manju cijenu projektovanja, uzalud mu javljanje. Nemam prostora za takvo nešto jer nam mašine to više ne “dozvoljavaju”. Zakoni su nas već odavno “ubijedili” da mašine preko algoritama i egzaktnih podataka rade to mnogo bolje i preciznije od nas običnih smrtnika. Iako po meni to baš i nije tako. Arhitekti bi trebali biti i dalje ti koji određuju cijenu prema svojim unutrašnjim afinitetima za neki posao. Ili ona (cijena) uopšte nije važna, već samo želi da ima projekat koji potpisuje malo zvučnije ime iz svijeta arhitekture. A zvučnija imena su danas ona koja rade sa mašinama (“vlasnicima” vještačke inteligencije) zadnje generacije. Ali ko zna, možda nam se dogodi da sjećanja i uspomene na školske dane budu toliko jaka da i ne dozvole da razgovaramo o cijeni, a dogovorimo posao.

Prestajem slušati vlastiti mozak. Vraćam se čitanju poruke - “...vrijeme je da bar nakratko izađeš izvan zidova svoje udobne svakodnevnice koju živiš, ubijeđen sam, punim plućima i pridružiš se pokušaju da se bar na tren pokuša oživjeti vrijeme u koje bi se sigurno opet rado vratio, ako ni zbog čega drugoga ono zbog godina i ideala koje si tada imao.” Na kraju poruke stoje informacije organizacione prirode - polazna tačka učionica (uz navedeni datum i sat) u kojoj je održan posljednji, oproštajni, školski čas, prije dodjele diploma.

Primjećujem da je poruka direktna, kao da je pisana samo za mene i da nema potpisa. U glavi “guglam”. Pokušavam pronaći, na osnovu ostataka sjećanja na karaktere likova iz školskih klupa autora. Ne uspijevam. I prije nego što sam završio sa čitanjem, znao sam da ovoga puta dolazim. Zašto? Ne znam. Brzo kupujem kartu pošto mi rastojanje između datuma na pozivnici i datuma okupljanja ne daje vremena za predomišljanje hoću-neću. Rezervišem i taksi da me čeka na aerodromu.

U trenu se javlja misao - ovo sa maksimalno minimalnim vremenskim rastojanjem između datuma

Pogled se polako spušta ka njenom podnožju gdje bi trebalo da stoje krede i spužva. Tu su ista ona spužva, ofucana i neisprana, slomljene krede. Između njih sakriven komadić papira (“puškica”) meni dobro znan