Sumnja, strah i nada
Kasnije sam znao navratiti u Crkvu sv. Ante, a posebno sam se ugodno osjećao na izložbi nakon koje sam se obreo u društvu učenih glava, u istoj onoj prostoriji gdje obično pijem kafu sa ocem Barišom
Vraćam se opet jednoj od omiljenih i jednoj od najstarijih tema kojima se ljudski rod bavi, religiji i odnosu prema bogu. Pisao sam već da sam rođenjem i s obzirom na krštenje pripao katoličkoj vjeri, a da sam potom odrastajući u mahali, srčano i goreće prihvatio islam. Dokaz tome su relativno pozno sunećenje, pohađanje mekteba i klanjanje kao iskaz iskrene predanosti svevišnjem. No, nekako s adolescencijom skinuo sam vjersku košulju i postao bliži onima koji su zastupali marksističke ideje i ateizam.
Religija je postala za mene uspomena i povremena tema dijaloga koje smo znali povesti, posebno tokom studija kada se čovjeku zaista zna učiniti da je svijet samo njegov i sasvim dovoljan za sve što mu ištu tijelo i duša. O prolaznosti i smrti počinjemo intenzivnije misliti kada na groblja ispraćamo naše generacije i kada nam bolesti stižu kao najsnažnije upozorenje trošnosti i propadanja našeg tijela.
Crv sumnje, mrvice straha i tanka nada žive duboko u meni i možda sam ipak malo bliže vjerniku negoli prije četrdesetak godina kada me kao mladog novinara zadatak odveo u Crkvu sv. Ante na Bistriku u Sarajevu. Na portirnici je bio živahan, vedar i dobroćudan službenik crkve, otac Bariša. Eno ga i dan-danas u istoj toj crkvi, ponekad iskoristim priliku da ga obiđem, ponudi me kafom, a vedrina i brižan glas još ga krase.
Došao sam, dakle, tada prije ohoho godina, predstavio se i rekao kojim povodom sam tu, on okrenuo interni telefonski broj i ne skidajući blagonaklon osmijeh sa lica rekao da malo sačekam, pa me upitao: - A vjerujete li u boga, Antune? Nisam odgovorio ni da ni ne, nego sam pokazao malo nelagode koju je otac Bariša prekinuo riječima:
- Vjerovat ćete, ima vremena, ta vi nosite sveto ime.
Kažem, kasnije sam što vođen poslom, što radoznalošću ili zbog kulturnih događaja znao navratiti u Crkvu sv. Ante, a posebno sam se ugodno osjećao jednom na izložbi nakon koje sam se obreo u društvu učenih glava, u istoj onoj prostoriji gdje obično pijem kafu sa ocem Barišom. Bio tamo moj dragi profesor filozofije dr. Sulejman Bosto, bili ugledni franjevci i jedan profesor Islamskog fakulteta u Sarajevu.
Ne sjećam se ni riječi iz živahnog i vedrog razgovora koji se među tim ljudima odvijao, ali znam samo da sam uživao u nekoj čudnoj toplini, blagosti i mudrosti tih ljudi.
Iščitavao sam, više na silu, negoli mamljen opojnom riječju npr. pisaca koji su me znali zarobiti i vješto voditi u svoje svjetove, takođe i teološke tekstove. Ali teško mi je bilo s tim za mene metajezikom kojim npr. Decartes raspravlja o postojanju boga. Skoro ništa razumio, a apsolutno ništa zapamtio. S druge pak strane preproste priče koje opisuju doživljaje svetih ljudi i bajke poput naprimjer potopa čine mi se nekako infantilnim.
Ni dubokoumna mudrost (kakvom smatraju teološke rasprave filozofa i teologa) ni dječija naivnost nisu naišle na poseban odziv ni u mojoj glavi ni u mojoj duši. Prepušten sam sebi i povremenom razmišljanju o čovjeku čija me prolaznost čini ponekad malodušnim, a genijalnost upućuje na postojanje “božjeg dara”. I kada se po ko zna koji put zapletem u razgovore i s vjernicima i s nevjernicima kao da sam ušao u okean i plitko zaronio. A u tami hladnih dubina ostaju tajne koje nevjernici uopšte ne priznaju, a vjernici čini mi se vjeruju i slute, ali pitanje je koliko uistinu znaju.
Poučnom pričom gušim svoje sopstvene sumnje i redovno je navedem kao moćan prilog raspravama o postojanju boga. Pogledao sam jedan ozbiljno, kvalitetno i relevantno snimljen dokumentarni film o velikom engleskom i svjetskom piscu Tolkienu, autoru “Hobita” i “Gospodara prstenova”. Mladujući, predavao se radostima života. Bio je društven dečko i totalni ateista, u toj mjeri da je znao ismijavati vjerska ubjeđenja nekih od svojih kolega. U zrelijim godinama, kada mu nije manjkalo ni slave ni uspjeha, kada mu nije (a ima i takvih) konvertitstvo iz nevjernika u vjernika bilo potrebno zbog bilo kakvih ciljeva, on je, boraveći u nekom selu jedne noći doživio - prosvjetljenje. Nije bio ni bolestan pa da traži ozdravljenje i zariče se u odanost ako ozdravi, dakle nije imao nikakvog interesnog razloga, bila je to čista spoznaja jedne duše neupitnog i ogromnog literarnog dara kakav imamo običaj nazvati božjim.
I onda Tolkien svojim jezikom bez pretenzije propovjednika koji nas žele uvjeravati u svoje i jedino ispravno “vjerujem - vjeruj i ti”, objašnjava svoje lično prosvjetljenje i spoznaju. I tu ja onda obično nemoćan zastanem i kažem ponajprije sebi: “Ako jedan takav um koji je stvarao ‘svoje svjetove’ smatra da ima boga, s kakvim pravom onda ja i bezbrojni ‘pačići’ možemo da negiramo to isto?”. Ali, ipak, kao što rekoh, u meni u ovom mom ličnom vremenu svođenja računa i nakon za mene dugog životnog puta ostaju nekako zajedno u sustanarstvu duše: crv sumnje, mrvice straha i tanka nada.
Crv sumnje rodile su nauka i pitanja poput onih čemu ovaj prolazni svijet ako je važniji vječni i nije valjda da neko može brinuti i voditi evidenciju o milijardama i milijardama koje su prošle kroz “probni rad” na ovoj zemlji?
Mrvice straha rađa podsvijest, obično u časovima samoće i pred spavanje, kada vagam i procjenjujem svoja djela, posebno ako nekad budu oprečna moralu, željama i očekivanjima dragih osoba i onih do kojih mi je stalo.
I, konačno, nada da ćemo se nekad negdje u beskraju vječnosti opet sresti. I biti na sceni na kojoj vladaju ljubav, pravda i, što bi rekao pjesnik, “pobratimstvo lica u svemiru”, a mnogi to danas nazivaju jednostavno “bolji svijet”.